Priredio: Aleksandar ĆUKOVIĆ
Dvadeset i osmi: Najhitrije brzice rijeke, planinske, ledene – preplivavao sam bez straha i jeze i to da mi tijelo ne zanese pet centi. Kao po koncu, krilata mladost to je bila.
A i vještina koju sam naučio u toj čudnoj rijeci Komarnici, ispod Mioče i Seljana.
Ta vještina se otkriva postupno: savlada se brzina, ritam pokreta, ritam disanja, ali je najveća tajna položaj tijela koje mora biti uzdignuto, a ne utonulo.
Ovoga se krilatog života sjetih ulazeći u bazen, hotelski, četvorougaoni. Zadrhta moje tijelo koje je bilo strijela u rijeci, jer nijesam plivao čitavih 20 godina. Kolika je to promjena! Kako čovjek u godinama i bez uslova za aktivan život postaje kukavica.
Dvadeset i deveti: Priča čovjek iz Golije, na plaži, očevu priču, koji je zapamtio da su, prije početka 20. vijeka, još uvijek vadili usijanu maziju iz kazana puna vode.
To je morao uraditi onaj koji je želio dokazati da je pošten, da nije ukrao vola, ovcu nekog seljanina...
Svo selo se skupi, u velikom žaru usija se gvozdena mazija. Okrivljeni golom rukom hitro uzima usijano gvožđe, još hitrije ga baca u vodu. Ako ga mazija jako opeče – kriv je, ako ne, oklevetan je i pravedan.
Još su sudije, obično stari, pošteni ljudi, posmatrali i ocjenjivali kako se gvožđe kreće u vodi: da li pada pravo, ili leluja i tome slično. Golijanin kaže da je jedan sa mazijom radio tako vješto, kao da nije usijana.
Vađenje mazije poznato je bilo u Zakoniku cara Dušana. Od tada je trajao ovaj sudski proces. U narodu se i danas može čuti zakletva: ,,Za njega bih izvadio vrelu maziju”, kad neko tvrdi za osumnjičena da je kriv, a ovaj, što se zaklinje, da je prav i pogrešno osumnjičen.
Trideseti: Suton sa rumenim oblačićima iznad lovćenske kapele, Njegoševe kosturnice, i tišinom na morskoj pučini u Herceg Novom, rasteže moju misao o onoj gore visini i razgovoru mojih sagovornika na terasi: Dragiše Dožića, poslanika u penziji, rodstvenika patrijarha Gavrila Dožića, Vukašina Baćovića fakultetskog profesora narodne književnosti i Dragana Milića, inženjera uz Berana.
Pričaju oni o nesrećnom bratoubijanju 1942. godine u Grahovu, u Banjanima, gdje je sin komunista ubio oca, u Morači, Kolašinu, gdje je od 1941–1945 godine strijeljano ili poginulo više od partizanske ruke, kao i u Bjelopavlićima, nego u borbi sa Njemcima. Tako i u Beranama, braća su se međusobno ubijala.
Ja se, istovremeno više povlačim u tišinu sutona i misao o Njegošu, njegovoj filozofiji i bogoslovnosti ,,Luče mikrokozme”. Da se nagledam tog jezerskog vrha, te visine i kosmičkog prostranstva misli, vječne luče iznad tame i ljudskoga pakla krvožednosti.
Udaljavam se naporno iz ljudskog zla, zemne muke, osjećajući udar vječnog pitanja: ima li spasenja?
Crni smo mi sinovi, crne zemlje, crnih tužbalica, udaljeni od sebe, skočivuci u krv bratsku, bez onog što je čovjeku najvažnije – bez vječnosti! Ne umijemo iz blata mržnje i sebičluka da se uzdignemo na nebesa!
Pa zašto bi vječnost o nama takvima brinula? Vječnost bira one koji su njeno kolo svijetlo, gdje cvjetaju duše pravde i sitine, a istina je jedna – Božija i Boga čovjeka.
Nijesu svemu tome krivi samo naši neprijatelji, napadači i otimači, osvajači, evropske i svjetske diplomatije i najjačih interesnih grupa koje rade racionalno, planski, kompjuterski, nude šarenu lažu našim serdarskim psihologijama, nevještim, a sebičnim – nijesu svemu tome krive te vukodlake najezde, kriv je i naš primitivizam, a mi ga stalno usavršavamo sopstvenom mržnjom prema prvom komšiji, u novije vrijeme često i prema članovima svoje porodice.
Zašto bi onda vječnost o nama takvima brinula?
Trideset i prvi: Sa hercegnovske pučine, u razgovoru smirenu, sa dugim pauzama, zborkam sa prijateljom Neđom Samardžićem, uzdižući često pogled ka anđeoskom krilu – Njegošu, ka njegovoj vječnoj kući na visinu koja više nije ono što je bila otkad je faraonskom učiniše.
No, Njegoš je isti, samo što on sobom samim raste i kad obje ruke podignem iznad glave, vidim njegovu visinu nadzemnu. Izdržao je sve lomače, ostao nespaljen. Njegove kosti po naredbama zlih careva, seljene, rastavljane, uvijek su se opet sastavljale u cijelo, jer mu đavo nikada nije uspio ući pod kožu, nikad mu pete nijesu bile gdje su prsti, no raširi ruke gore, iznad Crne Gore, krst tako čineći, da ona nije kukavna sirota, već ognjevi koji se talasaju u vječnoj protivurječnosti.
Preminuo je, nije umro, na svom dugom putovanju ka vječnosti, nikad nije zaboravio sirotinju željnu hljeba i slobode, ali ni zrake vječnosti, luče nebeske – iznad zemnog praha.
On svijetli tako, iznad tame, žarkim očima, rasječenih tabana, sa rezom od mača na čelu.
Iz prostrane usamljenosti, grohotom se, ponekad, nasmije ljudskom ništavilu. Jedini je koji je preminuo, promijenio svijet, a smrti se nije uplašio, jer njegovo je vrijeme vječnost – na oba svijeta.
I vječno će ostati mlad, lijep kao andio, ljekovit duši čovječna čovjeka, kažem poslije duge pauze prijatelju iz Novog, Neđu Samardžiću, a Jezerski vrh svijetli i more sluša moj bol i riječ. I bure ljute i gromovi krvnici, na Lovćen kad kidišu, on se sav, u cijelo, za novi milimetar uzdiže, jer sve te sile, kao i dušmani, ne mogu zaustaviti putnika na Hristovom putu. To je Njegoš.(Nastaviće se)