PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Narednog dana su nas naši domaćini brodicom odvezli do jedne druge tačke u Boki. Ovog puta je to bilo nešto podalje – do mjesta Perast koje leži nasuprot tjesnaca Verige (Le Catene). – Za naše jadne veslače je to bilo dosta naporno, budući da je ta vožnja trajala pet sati. Ali Bokelji su najvještiji veslači na svijetu; oni upražnjavaju tri načina veslanja, a svaki od njih koriste u zavisnosti od datih prilika i okolnosti. Prvi je onaj i kod nas uobičajeni način, pri čemu veslači sjede na klupama licem okrenuti putnicima. Ovaj način veslanja podrazumijeva zabijanje vesla u vodu, njegovo izvlačenje i, uz veliki zamah, ponovno zabijanje u vodu. Na ovaj način veslaju kada je voda uzburkana, kao i kada imaju da se nose s vjetrom ili strujom, pa je neophodno da se brodica tako reći gura i održava u jednom smjeru. Zatim koriste način mletačkih gondolijera, pri čemu veslaju stojećki, leđima okrenuti putnicima i veslu daju neobičan zamah. Ovaj način koriste kada su umorni i žele malo da predahnu.(....)
Perast leži na jednom veoma živopisnom i surom stjenovitom mjestu uz samo more. U Perastu žive, kao i u Dobroti i Prčanju, bogati pomorski kapetani i trgovci, koji za razliku od sirotinje nastanjene u skromnim kućama, stanuju u pravim palatama. Međutim, ovdje su, drugačije nego u Dobroti i Prčanju, kuće u malim grupama zbijene jedna uz drugu (vjerovatno zbog skučenog prostora) i dok smo hodali naokolo po uskim uličicama mjesta, činilo mi se da ima mnogo sličnosti sa Korčulom i drugim živopisnim gradovima Dalmacije. Neke kuće djelovale su veoma staro, a po ukrasima i stilu reklo bi se da su građene po ugledu na mletačke palate. I ovdje smo razgledali unutrašnjost jedne takve lijepe kuće; ali i ovdje smo vidjeli samo mušku glavu kuće, dok nam se domaćica nije pokazivala. Oni u svoje kuće od muškog svijeta dovode samo najbliže rođake i prijatelje i, naravno, ljekara i ponekad popa. Pop dolazi i prilikom porođaja žena, pogotovo ako se radi o teškom porođaju, ne bi li pripomogao svojom molitvom. Neko mi je rekao da čak i muslimani u Bosni i Hercegovini u slučaju teškog porođaja dovode kod svojih žena hrišćanskog popa. Čini se da ti Turci uopšte, i pored svog fanatizma, pokazuju mnogo naklonosti i povjerenja prema hrišćanima. U većini slučajeva se zacijelo ne radi ni o čemu drugome nego o sujevjerju. I u Hercegovini i u Bosni, kao i u Dalmaciji, postoji nemali broj relikvija i ikona kojima Turci iskazuju svoje poštovanje. Dešava se da čak i beg ili paša u tim krajevima, kada se radi o nekoj teškoj nevolji ili bolesti, kada se čini da više ništa ne može da pomogne, kaže: „E, sad mi dovedite jednog popa, da vidimo šta on može da učini”. Bosanski Turci, koliko god da su fanatični muslimani, umiju, kada ih zadesi velika nevolja, da se prisjete da su oni ili njihovi preci bili hrišćani. Na ovu zanimljivu okolnost ću se još vratiti. S obzirom na izglede da Bosnu i Hercegovinu ponovo zadobijemo za hrišćanstvo, važno je da se zna u kolikoj mjeri joj se korijeni nalaze u drevnom hrišćanstvu.
Ispred samog Prčanja leži jedno staro, neobično utvrđenje. To je jedan izduženi kvadrat opasan silnim bedemima koji djeluju kao kakav džinovski sanduk od kamena. Pošto, kao i tvrđava Kotora, leži uz samo brdo, to se s obale pruža dobar pogled na ovo utvrđenje. Prema Crnoj Gori je okrenuto svojom strmom stranom. Utvrđenje je služilo kao utočište i sklonište žiteljima Perasta, gdje bi se oni smjestili sa svojim imetkom, kada bi bili ugroženi od Crnogoraca ili Rišnjana. Bedemi ovog utvrđenja su još dobro očuvani, pa nije isključeno da bi u slučaju nevolje moglo da posluži kao utočište, kao što je to ranije bivalo.
Sasvim blizu Perasta leži čuveni Risan, a ispred samog mjesta ostrvo Sveti Đorđe (S.Giorgio) i Gospa od Škrpjela (La Madona) sa crkvom i manastirom, ali je, nažalost, neprestano padala kiša. Uzalud smo se nadali da će se vrijeme poboljšati; naša brodica plovila je ovamo-onamo kao kakva patka koju gone lovci i na kraju smo morali da odustanemo od razgledanja pomenutih znamenitosti i vratimo se kući, ne obavivši mnogo toga što smo bili naumili. U Kotor smo se vratili po mraku. Na sve strane su na obalama zaliva svijetljela svijetla; naši prijatelji su nam pričali da Boka pri opštoj iluminaciji, kakve se priređuju prilikom dolaska visoke gospode, djeluje čarobno. Iz grada nam je dolazila u susret vesela muzika, pa smo na naše zadovoljstvo čuli posljednje taktove Rosinijevog marša – ili je to bio Štrausov valcer? – koji je izvodio mnogočlani orkestar austrijske regimente na glavnom trgu grada.
Takvi vojni koncerti priređuju se u određene dane u nedjelji i u Kotoru, baš kao na trgu Sv. Marka u Veneciji, pa se onda u te dane predveče na trgu nađe sav beau mond grada, građani i građanke, oficiri i vojnici, a ponekada u tom šarenom metežu znaju se zateći i Crnogorci da čuju muziku koja je namijenjena razonodi žitelja ovog grada.
(NASTAVIĆE SE)