Priredio: Aleksandar ĆUKOVIĆ
Trideset i šesti: Na terasi u Meljinama čitam knjigu Ilije Đ. Mirkovića iz Banjana. Stari ratnik napisao svoj životopis (,,Moj život”) tako tačno, kao da je sve doživljeno prikazano filmski, od slike do slike.
Ratovao je u Prvom i Drugom balkanskom ratu, ranjavan, ali prije nego su mu se rane smirile insistirao je da se vrati na bojište. Na Bregalnici, ,,jednog dana su se bataljoni iz Nikšića tri puta miješali sa Bugarima po jednoj oranici ispred bugarskih šančeva.” To je trajalo više dana dok su osvanuli bijeli barjaci po drveću i Bugari se predali.
Ratovanje, sada već poznati zanat, nastavio je u Prvom svjetskom ratu protiv Švaba. Pa kada se i to čudo završi, onda se Ilija odluči za ujedinjenje sa Srbijom. Ali ratovanju nikad kraja – stiže i Drugi svjetski rat i muka u narodu – podjela!
Ovaj Ilija Đ. Mirković imao je čin majora na kraju ratne priče, ali je važnije da je uvijek išao za svojom idejom, dosledno. Nijesu ovo memoari koji hvale sebe, kakvih najčešće ima, nego zapisi istine i događanja, drame ratne i životne, memoari moralnog primjera. Nije slučajno na dan Ilijine smrti, 8. avgusta 1966. godine, na sahranu stiglo oko 5000 ljudi. To je narodni čovjek i zaslužio.
Ilijin sin Vukašin, profesor, moj školski drug, srećom je objavio rukopis svoga oca, djelo istinito i bez traga samohvalisanja, pripovijedno i faktografski, svjedočanstvo o dva svjetska rata i o tome kako je teško izdržati princip moralnosti jednog narodnog čovjeka. Zbog toga sam Ilijinu knjigu čitao tri puta!
Trideset i sedmi: O sablji i glavi Karađorđevoj još niko nije snimio film, napisao dramu, a on se, iznad svoje smrti ,,na spavanju” uzdigao i stigao poslije svega na sve četiri strane svijeta – sabljom i lobanjom.
Na Aranđelovdan 1817. godine poginu Karađorđe veliki, njegov krvnik Nikola Novaković privati mu oružije i glavu, a izdajica Vujica Vulićević sve ostale stvari. Među stvarima bilo je i 4.000 dukata, orden Karađorđev krst, ruska odlikovanja, narodne zastave, voždovo odijelo, plan opšteg ratovanja, pisma... Sve je to zgrabio neki Pavle Sretenović i predao knjazu Milošu u Beogradu, a ovaj Ali-paši Marašliji Karađorđevu glavu.
Paša naredi Peju Đurčiji da se glava odere, da se posoli koža, napuni pamukom, pa je posla sultanu na dar u Carigrad.
Pred sultanovom palatom bude glava prikazana, ispod nje natpis: ,,Glava znamenitog vođe srpskih hajduka koji se nazivao Karađorđe”. Poslije sedam dana, Turci je smjeste u muzej. Tako je bilo sa obrazinom. A šta bi sa lobanjom Karađorđevom?
Zakopao je onaj isti Pejo Ćurčija ,,uz sami zid” beogradske crkve Saborne. Kada se 1837. godine obnavljala crkva, nađena je lobanja Karađorđeva, prepoznata po jednom zubu koji je manjkao. Dobra knjeginja Ljubica, Miloševa žena, naredi da se odnese u Topolu i sahrani u grobnicu Karađorđevića, tj. kćeri njegove Poleksije. Karađorđevu sablju nosio je u svečanim danima knez Miloš, a tu sablju je Karađorđe dobio od Aleksandra Prvog, ruskog cara, kao dar, na kom je pisalo: ,,Zaštitniku pravoslavnih, vjere i otadžbine”.
Niko i nikad neće umjeti napisati priču, film, o Glavi i Sablji. Sve je to na raznim mjestima, čeka Božju riječ da se sabere na jedno mjesto, gdje krvnici ne dolaze noću, pa to mjesto svijetli tajnom vatrom. I opet će se među nama, sebičnim, sujetnim i slavoljubivim, naći i danas koji će reći: Karađorđe nije mučenik! Čudim se da to pitanje nije otvorila naša pravoslavna crkva. Neće valjda prije stići Stepinac do ,,svetitelja” nego Karađorđe do mučenika!
U ovom trenutku, dok posmatram zijev Prevlake i Njegošev vis na Lovćenu, kreću ludi talasi, na jednom se uzdiže Karađorđev brkati lik, koji se stalno održava na talasima kao ptica na lakim krilima.
U mom biću lomi se tamno i bolno ludilo, huči bura koja za sobom ostavlja leševe, na obalu izbačene; Lovćen obuzet mrkim oblacima, ječi, munje ga presijecaju. Svijet se trese.
Vidjeti sadašnje i prošlo nije kao što sam mislio. To je ludnica u pešteri koju talasi otkidaju. To je svjetski strah na ovom zijevu Balkana. Ovdje će progovoriti vatreni jezici iz vode.
Dok izgovarah pohvalu Bogu, što sve ove bure stiša, da smiren gledam Kulu, udignutu, opranu kao da je iz raja izašla, veselosti i tišine ovom gradu vojvode Stefana dala, kao da je vaskrsao Stari dvor iz 15. vijeka, sa svom raskoši i trgovcima mletačkim i srpskim i igračicama iz Ankone, karavanima dubrovačkim ispred kapije, a u Dvoru se čuje zvonka i burna svađa sina i oca zbog vlasti – od mora do kraja Hercegove zemlje sa kojom su međudržavne i trgovačke ugovore imale Turska, Ugarska, Mletačka, dok je Herceg najmanje dva puta potpisivao pomiriteljni ugovor sa Vlatkom, sinom koji je pravio savez i sa Turcima da bi oca, oronula i bolesna, zbacio s vlasti.
Nije mala drama Hercegova grada. Sad zidine ćute i još ne otkrivaju tajnu – gdje je grob velikog vladara stare Hercegovine? I more se stiša da se večeras nagleda zvjezdana neba! More se stiša, a Njegoš progovori: ,,Novi grade, sjediš kraj mora/ i valove brojiš niz pučinu/ kao starac na kamen sjedeći...”
KRAJ