Piše: Budo Simonović
Postoji dosta razlike oko toga kad su i kako tri najveće i najpoznatije hrišćanske relikvije dospjele u Jugoslaviju. Po nekim podacima, to se desilo još 1925. godine, a najvjerovatnije, ipak četiri godine docnije –1929. U tim nagađanjima, zvanična primopredaja relikvija kralju Aleksandru izvršena je tek 1933. godine, o čemu se, navodno, u Jugoslovenskom državnom arhivu čuva i uredan zapisnik.
Bilo kako bilo, svetinje su sve do Drugog svjetskog rata dobro i brižljivo čuvane u dvorskoj skrivnici (neki tvrde da su čuvane u dvorskoj crkvi svetog Andreja Prvozvanog), a s najvećom brigom su iz Beograda pokrenute onih mučnih aprilskih dana 1941. godine kada su kralj, kraljevska porodica i Vlada krenuli u bježaniju pred najezdom okupatora. Tako su sa ostalim dvorskim blagom stigle u Ostrog, tri-četiri dana prije kapitulacije Jugoslavije, i tu im se zagubio svaki trag.
Kako će se ispostaviti, mlađani prestolonaslednik Petar Drugi Karađorđević će u Ostrogu, dan prije bjekstva iz zemlje sa improvizovanog aerodroma na Kapinom polju kod Nikšića, tajnu povjeriti patrijarhu Gavrilu Dožiću, a ovaj tadašnjem igumanu ostroškom, Leontiju Mitroviću. Ovaj znameniti Paštrović, koji je pred pet stotina svojih saplemenika pronio barjak kroz albanske gudure, odstupajući sa srpskom vojskom u Prvom svjetskom ratu, a potom učestvujući i u slavnom proboju Solunskog fronta, na čije je pleći pao teret čuvanja ogromnog državnog i dvorskog blaga, posebnu brigu je posvetio svetim utvarima, iako ni on u tom času nije pouzdano znao o kakvom se basnoslovnom blagu radi. Uz pomoć profesora Andrije Koprivice i njegovog rođaka, stolara Petra Koprivice, kao i manastirskog lugara Ljuba Krulja, zakopali su i sakrili dobar dio državnog zlata, a svetinje i dio dvorskih dragocjenosti sklonio je samo uz pomoć Petra Koprivice u posebno napravljenu skrivnicu pod patosom u svojoj spavaćoj sobi u konacima kod Donjeg ostroškog manastira, za koju, svi su izgledi, niko osim njih dvojice nije znao.
Poznato je da je samo desetak dana kasnije u Ostrog banuo Gestapo, odnosno Njemci, koji su opljačkali sve vrijedno što su našli, pa i dio državnog zlata, a u zatočeništvo su poveli i patrijarha Gavrila i igumana Leontija. Leontija će, nekim čudom, pustiti i on će se nekoliko mjeseci kasnije vratiti u Ostrog, tu provesti cio rat i pomno čuvati veliku tajnu. Prvih dana po oslobođenju, on će u dogovoru sa Andrijom Koprivicom, prijaviti oko 600 kilograma sakrivenog državnog zlata, što će biti prva „zlatna podloga” nove jugoslovenske banke, ali će prećutati izvjesnu količinu zlatnika i, naravno, dvorske dragocjenosti i svete relikvije.
Kad je, ipak, u septembru 1952. godine procurjela priča o krčmljenju zlatnika iz Ostroga, na vrata igumana Leontija i ostalih „zavjerenika”, odnosno onih koji su trgovali i preprodavali zlato, zakucala je svemoćna Udba. Iguman Leontije, kao da je jedva čekao da se poslije više od 11 godina oslobodi more, sve je prijavio do poslednjeg centa, a otkrio je i „bunker” pod patosom spavaće sobe i na svijetlo dana su ponovo izronile relikvje čiju vrijednost su i on, a pogotovu policijski inspektori, samo naslućivali.
Zlato je, do poslednjeg novčića, uredno popisano i predato Narodnoj banci Jugoslavije, a tri svetinje su dospjele u mrak trezora Državne bezbjednosti i ponovo im se zameo trag za punih 25 narednih godina.
(Sjutra: KO JE UKRAO DRAGULj ISPOD GRLA BOGORODICE?)