Priredio: ALEKSANDAR ĆUKOVIĆ
U plavom kolu Srpske književne zadruge 1971. godine objavljen je izbor Bulatovićevih pripovjedaka „Najveća tajna sveta”. Na knjizi plavih korica ostalo je zapisano: „…dragi brate Rovački… koji nosiš to čudno ime, i ovo, ovu svesku, reko je jedan čoek, kunem ti se ne znam đe, ni kome, ali je pričo od Rovaca pa do kraja svijeta; tebi malo sunce, a Veri poslednje stranice što se zove ljubav, najbolja je… Reče mi jedan čoek juče: sad vi mogu poprđet po tragu. No vazda mi živ bio i slavu nosio.”
Na novim izdanjima knjiga „Vuk i zvono” i „Rat je bio bolji” nije propustio da na jednoj napiše: ,,Kao rijetko kom, tebi…, povijest, hroniku o tome kako je izgorela Gora Čarna” a na drugoj nastavio: ,,Ono što nije sažegao plamen u „Vuku i zvonu”, ono što nije odnio vjetar, učinilo je pero: Gore Čarne više nema među živima – opjevao sam je, pogledaj, pa drži suzu, Malić je stigao do kraja; pročitraj poslednje poglavlje, apoteozu…
I na novom „Crvenom petlu” nove riječi: ,,Dragi moj… bio je vakat kad ništa do kokota nijesmo imali. Pa nam i njega rekvizicija odvede put Morače okrvavljene. Ti znaš kako je nastajala ova knjiga, evo ti je na dar...”
Na prvom izdanju „Ljudi sa četiri prsta“ 1975. godine piše: ,,Ovu medicinsku studiju (o kako su im mijenjali krv!) ovu svesku o paralelnom i koloritnijem svijetu, ovu gomilu kostiju, ovu rijeku suza ponornica, ovaj krik o drugima i za druge i u ime drugih (često „gorih”), ove memoare, ovu biografiju naroda, plemena i sirotinje… neponovljivom akteru i tumaču lučinjskog bratstva, a i Dušanu Radoviću, prisutnom, ovu crnu hroniku Sarajevske ulice, Evrope…”
Posle „Ljudi sa četiri prsta” došao je na red i „Peti prst” na kojem je, maja 1975. godine nakitio: ,,Miodrag Bulatović, svom bratu i od oca i od majke… ovaj putopis (?) koji najbolje zna kome je zavučen peti prst, kao i kako im je…”
Uz roman „Gulo Gulo” dopisane su ove reči: ,,Nema u svijet naše mašte: dokaz smo nas dvojica. Rovčani! A oko nas tanjič, tankolozovići, oni što slave nepoznate slave, najčešće ženske… posle ove knjige biće nešto o Gori Čarnoj, o našim đedovima, o grobovima koji zovu: e smo daleko od njih – cvile grobovi i sva je sreća što ih još ne prekopavaju. Ja stalno snijevam susret u Rovca: stoje đedovi, čekaju me dvjesta godina, a ja ne umijem da im priđem, bojim se da bi moj cjelov opoganio lobanje dičnijeg Rovčana, Bulatovića, Bećkovića, drugih sabrastvenika…”
Pored domaćih donosio je i posvećivao i strana izdanja svojih knjiga.
Uz španskog „Heroja na magarcu” 1965. (Le heroc a dos d ane) napisao je ćirilicom: ,,Bratu od tetke, strica, istog oca i od tri majke, pravom bratu, donc le petit livre sur un grand heros… pjesniku izrovanog srca i uvijek lucidne i nesalomljive glave… ovu knjigu o zajdničkom zavičaju u plamenu i govnima. Da mi je voliš, ovu knjigu, i da znaš da je ona i tvoja, i samo naša… i da ne želi da bude prokleta, neće ni biti, jer autorovo srce je kao brdo granita i samo ga zrno može pripitomiti… naravno moje zrno. Tebi, moj brate… šaljem ovaj potresni materijal. Ovu knjigu u kojoj nema laži; ovu knjigu koju neće ubiti niko, koju ne može ubiti više niko čak ni moja ruka. Pokaži je svima, jer je ona od fosfora našega, tvoga i moga, neka vide da ona svijetli, kao moje čelo, kao moja čast, koju beogradski mangupi ne mogu ukaljati. I tebi… i svima vama koji me se sjećate šaljem bratske pozdrave…
Roman „Der krieg war besser” (Rat je bio bolji) objavljen je 1968. godine stigao je odnekud 1971. godine sa propratnim tekstom: ,,Bratu i od oca i od majke, dičnome Rovčaninu, kao pojednome iz srpskog plemena Njegoševa… ovaj dinamit kojim sam se posro po ideologiji i po mitu (riječ je dabome o Talijanima, a ne o Špancima!) ovo djelo o Maliću, grubom, ubitačnom Grubanu…”
Sam kraj ovog zapisa uz knjigu Miodraga Bulatovića u antologijskoj ediciji Deset vekova srpske književnosti prepuštam onome koji je napisao ove riječi: ,,Od svih koji su zaboravljeni najviše je pisaca. Šta je razlog što je zaboravljeno toliko neponovljivih genija. Neki su znali: mnogo je cvjetova rođeno da cvjeta, a da ih niko ne vidi. Izgubljeni klasici su postali književni žanr. Zaboravljeni su trezor blaga jedne kulture. Pisci ne propadaju kao obični ljudi. Oni propadaju čak i kad trijumfuju. Radost jezika je i kad titra poklopac i kad igra mečka. Svi naši geniji završavaju u okeanu nebrige. Nije važno da li ćemo ih čitati. Njihovo djelo je genijalno, zaboravljeno ili ne. Ljepše je i za čitanje nego da je slavljeno. Poezija nije biznis – kao što misle biznismeni. Ne postoji nešto što je uspjeh. Propast je naša muza. Sve je propadanje, pa kad već propadamo, propadajmo svečanije”.
Beket je rekao: ,,Propadanje je bolje!” I napisao „Čekajući Godoa”.
Miodrag Bulatović je uzvratio „Godo je došao!” Onaj koga je cio svijet čekao, u Bulatovićevoj odgonetki, bio je nikoji, dronjavi i brašnjavi vodeničar. Ako je istina da je Beket zabranio njeno izvođenje i skrnavljenje njegove svetinje u Parizu, Bule je i tako nadapsurdio apsurd i nadbeketio Beketa.
(KRAJ)
Kao uzdarje za njegove brojne, prijateljske posvete meni, napisao sam poemu „Koji je ono, majko?“ i posthumno je posvetio Miodragu Bulatoviću. Poema toliko duguje njemu, njegovoj pismenoj i usmenoj riječi, da je njegova koliko i moja i da joj je mjesto baš ovdje, uz posvete koje je pisao meni.
KOJI JE ONO, MAJKO? (IV DIO)
Seni Miodraga Bulatovića
Negde u blizini čula se i česma
I kako neko nekome poklanja čitave gradove
A meni se činilo da se ko smiluje
Da skvasi maramicu i ovlaži mi čelo
Kao da bi me iz mrtvih povratio.
Mravi su ulazili u otvorene rane
A crv nije niotkud dolazio
Nego se iz mene rađao i rastao
Jatka je još pogledivala na krvnike i đevojke
Hvatala se za odsjaje na lišću
I pomaglicu nad lokvicama krvi
Pa se opuštenih ruku i postiđenih leđa
U navod sunca lomovraćala kući
Kao odrta jareća čaprica
Pristajala je za njom očeva kabanica
I košulja kojoj su otpala krila
Oko nje su pućpurikale zadovoljne pomije
Sipale zvezde i rominjala krv
Držao sam otvorene oči
Ali se više nije moglo videti ništa
Sem Bronzanog Bareča
Koji je sve nadvisio
I silom svoje senke
Zaklanjao put pred nama
I zvezde nad nama
Zastirući crnom maramom
Sva nebeska ogledala.
I kad god sam išao u Bijelo Polje
Vrzmao sam se okolo
Opažao da tu ima još neko
I izgriženih ušiju
Na uvo i po
Čuo kako pita:
„Koji je ono, majko?“
Ali nikad nisam doznao
Jesam li tu umro
Ili sam se rodio
A i dan danas sam tamo
Bar doskora sam bio
Ako sve nije pojela trava
I popilo sunce
I razuzele bube i nevidi.