Preveo: Slavko Šćepanović
U mladosti nijesam željela da se sjećam, niti da pričam o svom nimalo ružičastom djetinjstvu. Nijesam voljela ni svoje rane stihove, činili su mi se čudnovati, toliko čudnovati da sam se jednom odlučila da ih sve spalim. Poštedjela sam samo nekoliko pjesama koje su bile posvećene Nikolaju Gumiljovu. Istina, kasnije sam zbog toga zažalila, i pokušala sam da ih po sjećanju oživim.
Svu noć mi nijesu dali da zaspim,/Govorili su nemirno i glasno,/Neko se spremao na daleki put
Da sobom vozi bolesno dijete./Majka je u polutamnim sjenkama/Lomila prste izmršavjele,/I dugo je u mraku tražila/Čistu kapicu i pokrivač mali.
Gimnazijska drugarica Ane Ahmatove je Valerija Sergejeva Srezenjska, rođena Tjuljpanova. One su se upoznale u djetinjstvu, 1896. godine, a nekolike godine poslije toga porodice Tjuljpanovi i Gorenko zajedno su iznajmili sprat u jednoj kući. Od tog dana djevojčice su postale prave drugarice. Zajedno su išle u školu, na kupanje, na skijanje. To prijateljstvo trajalo je u toku čitavog njihovog života. Preko Valje Tjuljpanove Ana Ahmatova se i upoznala sa Nikolajem Gumiljovim.
Po kazivanju Valje Tjuljpanove Ana se sa Koljom upoznala u Sočeljniku: „ Nas dvije i moj mlađi brat smo izašli da kupimo neke ukrase za jelku, koja se u našoj kući kitila uvijek uoči Božića. Ispred hotela smo sreli dva dječaka. To su bili braća Gumiljovi, Mitja i Kolja. Pozdravili smo se i dalje produžili zjedno, ja sa Mitjom, a Ana sa Koljom.
Valerija Sreznjevska, tada još Tjuljpanova, očigledno nije bila dobro informisana kad je tvrdila da je Nikolaj Gumiljov tog dana prvi put vidio Anu Ahmatovu. Sudeći po nekim njenim stihovima, u kojima ona govori o „izjavi ljubavi prije prvog susreta“, Gumiljov je , kao učenik sedmog razreda gimnazije , još ranije obratio pažnju na Valerijinu drugaricu, tužnu divljačnu djevojčicu zelenih očiju i crne kose, koju je, ne znajući joj ime, nazvao vodenom vilom.
Ana Ahmatova je govorila:
„Postojao je takav period života i stvaranja Gumiljova kada su svi njegovi stihovi, i sve njegove misli, bili o meni. On je stalno putovao da bi se izliječio od ljubavi prema meni. A bio je Don Žuan.Naš brak nije bio početak, niti vrhunac, nego kraj naših odnosa.Ali to niko nije znao.Nas je trebalo gledati u periodu od devedeset pete do devedeset devete godine.Tada je on davao stvari u zalog i podizao novac za put da bi mogao da vidi moj nadmeni profil makar na petnaest minuta“.
I kada smo jedno drugo proklinjali/U strasti do samog kraja usijanoj,/Ni jedno, ni drugo nijesmo znali/Kako je Zemlja za dvoje mala./Mučenje jakih , oštrih bolova!/U noći dubokoj srce pati.
Suviše duga vjeridba moja i Gumiljova, beskrajna otkazivanja i odlaganja, umorila su čak moju krotku majku, koja mi je jednom prilikom rekla „ ti si udavača neudavača“, što sam ja doživjela kao uvredu. Gotovo svaki moj susret sa Gumiljovim završavao se mojim odbijanjem da se udam za njega.
Nakon udaje , Ahmatova je uništila, ne samo svoje stihove, nego i ličnu prepisku. Samo slučajno sačuvana njena pisma Sergeju fon Štejnu Vladimiroviču , mužu njene starije sestre Ine,pomažu da se ponešto sazna i shvati o uzrocima Aninog dugog i upornog odbijanja, i na kraju, ipak, pristanka da se uda za Nikolaja Gumiljova. Evo jednog takvog pisma: „Dragi Sergeju Vladimiroviču, ovo je moje četvrto pismo koje Vam pišem u toku nedjelje. Ne čudite se mojoj upornosti, jer sam riješila da Vas upoznam sa jednim događajem koji bi trebalo da iz temelja promijeni moj život. Ali je to tako teško da sam se sve do ovog trenutka odlučivala da li da Vam pošaljem ovo pismo. Ja se udajem za prijatelja iz moje mladosti Nikolaja Stepanoviča Gumiljova. On me voli već tri godine i ja vjerujem da mi je suđeno da budem njegova žena. Volim li ja njega, ne znam, ali mi se čini da volim. Sjetite se stihova Brjusova:
Daj mi ruku! Daj mi ruku!
Mač je podignut. Vrijeme je, žuri.
I ja sam mu dala ruku. A što je u mojoj duši znate samo Bog i Vi, dragi moj Serjoža. Ali ostavimo sada to.
...Hoćete li da znate zašto Vam nijesam odgovorila odmah? Čekala sam pismo od G.K. Htjela sam tek nakon dobijanja tog pisma da Vam saopštim odluku o svojoj udaji. Znam da je to ružno , i da bih kaznila sebe za takvu malodušnost, pišem Vam danas, i pišem sve tačno, makar koliko mi to bilo teško. Ja ne pišem ništa i nikada više neću pisati. Ja sam, svoju dušu ubila, i moje oči su stvorene samo za suze, kako kaže Jolanda.
(Nastaviće se)