Preveo i priredio:VOJIN PERUNIČIĆ
„Azovski glasnik“ je objavljivao lirske stihove i mudre izreke iz poezije sa istoka. Tada je istočna tematika bila u modi. Evo nekih stihova:
„Na nebu plavom mjesec sija,
Kao od srebra, tako mi se čini,
Kraj prozora sultanija,
Čeka nekog u tišini“.
Pozorište u Taganrogu je bilo pomalo neobično za tu rusku provinciju. Nekoliko sezona u gradu je gostovala italijanska opera. Na reportoaru su bila djela Belinija, Donicetija, Rosinija, Verdija. Na toj sceni su pjevali tada čuveni Zangeri, Belati, Ponti, Fabrini, Kampanini i Kantoni. Sačekivali su ih još u luci i pratili na konjima sa muzikom i bakljama. Uveče su se kroz prozore čule na ulicama arije iz „Seviljskog berberina“, „Rigoleta“ i drugih opera. Opere su slušali svi: gimnazijalci, sobarice, kočijaši, veletrgovci. Milioner Alferaki je volio muziku i lično je plaćao za muziku italijanskom orkestru, koji je cijelo ljeto svirao u gradskom parku ( ulaz je bio besplatan za svo vrijeme, dok je Čehov bio gimnazijalac). Sa grupama koje su gostovale, dolazila su i čuvena imena: Nikolo Sarti, Bertini, Lupi, Gaetano Mola. Mola je bio najpopularniji i on je davao časove pjevanja.
Gostovali su i čuveni violinista i dirigent Varšavskog konzervatorijuma Apolinario Kontski i čuvena pijanistkinja, učenica Franca Lista, Laura Karer. Dolazio je i Sarasate. U „Otelu“ je igrao Salvini. Na programu su bile operete Zupea, Legara, Lekoka i Ofenbaha.
Zahvaljujući ovom drugom licu Taganroga, možda se još izraženije pokazivala slika onog prvog lica „dosadnog i zaparloženog“ grada.
„Tamo sve odiše Evropom“, -pisao je Puškin o drugom primorskom gradu, Odesi. U Taganrogu, kako je govorio Čehov, ne samo da je „mirisalo Evropom“, već se osjećalo da, „osim ovih prostora, postoji još i neki drugi svijet“.
Život teče i Čehov upoznaje život i u drugim prestonicama. Vidio je Rim, Pariz, Kolombo, razumno i objektivno procjenjuje Evropu, ali neodoljiv osjećaj ga vuče „drugom svijetu“, prema Alžiru ili prema Sjeveru, a to će vrijeme pokazati (kroz 200-300 godina) preko njegovih heroja.
Taj „krajičak“ Evrope je bio dovoljan da bi mogao da osjeti koliko je „prljav, pust, zaparložen,nepismen i dosadan“ ovaj ruski grad bez značaja i zauvijek će se pojaviti kod njega neka odvratnost prema toj ustajalosti i prljavštini. U to ga je još čvršće uvjerilo njegovo obrazovanje iz medicine. I mladi Čehov će izazivati divljenje kod savremenika i oni će se čuditi otkuda kod mladića iz provincije takav urođen ukus prema otmenosti i prefinjenost prema evropskim manirima života.
U vrijeme posljednjih gimnazijskih godina Čehova, skoro iz svih taganroških novina počeli su postepeno da iščezavaju spiskovi inostranih brodova, nije bilo cijena brodarskih vozarina i kursnih listi sa londonske berze. Sve češće su se pojavljivala obavještenja sa sasvim drugom sadržinom. Na primjer: „Ništa se značajno nije dogodilo na našem tržištu. Niko ništa ne radi, a za proljeće nema nikakvih porudžbina“. Banke su počele da propadaju, protestirane mjenice su se nagomilavale. Oni, koji nijesu željeli da rizikuju, gubili su poslove, a koji su rizikovali, rastao je njihov spisak imovine za prodaju, a neki nijesu mogli ni kupca da nađu. Trgovina žitom je padala, čak i veletrgovci su propadali, a firme su bankrotirale svakodnevno. Tačno je da su se svi stalno nadali nečemu. Očekivali su prekookeanske brodove da uplove u luku što dublje i bliže priđu molu, a ne da ih posmatraju kako se bjelasaju tamo negdje na sidrištu. Iščekivali su da se otvore trgovački putevi od Rostova na Donu i opet krenu prema Taganrogu. Nadali su se da će se sve promijeniti.
Zadnje godine u rodnom gradu Čehov je proživio u atmosferi osjećaja nesigurnosti, propadanja i nekih nejasnih očekivanja. Ali, to su bila vremena sa kraja 1870-ih godina, a od 1840.- 1850.godine sve je bilo drugačije. Taganrog je bio priznat kao centar Priazovlja. Sa njim se nijesu mogli upoređivati ni Berdjansk, ni Mariupolj, čak ni Rostov. Baš u tom centru trgovine ukrstili su se putevi roditelja Čehova.
Poslije smrti svoga muža, Čehovljeva baba po majci je došla kod generala Papkova u Taganrog. Tu je i odrasla njena najmlađa kćerka Jevgenija Jakovljevna, majka Antona Čehova.U tom gradu je upoznala Pavla Jegoroviča.
Svoga sina Pavla Jegoroviča Čehova (otac pisca) Jegor Mihailovič je dao na učenje taganroškom trgovcu Ivanu J. Kobilinu. Dok je Čehov još bio mali, taj trgovac je bio član Trgovačkog savjeta u Taganrogu. U njegovoj trgovini kolonijalne robe Pavel Jegorovič je prošao sve stepene u trgovačkoj hijearhiji. Bio je „potrčko“, šegrt (bez obzira što je imao skoro 19 godina, kad je došao u trgovinu), trgovački pomoćnik, a obavljao je i dužnost kancelarijskog pisara. Pavel J. Čehov je maštao o sopstvenom dućanu, ali ta želja nije mogla odmah da mu se ispuni.
(Nastaviće se)