Pri­re­dio: Slav­ko K. Šće­pa­no­vić


Godine 1850. Podgoričani su srušili trijem i na tom mjestu postavili temelj od kamena u namjeri da dozidaju crkvenu pripratu. Turci se usprotive i, predvođeni Hadži Ibrahimom Oručevićem, Mujom Krljevićem i Ibrom Suknićem, razruše postavljene temelje i znatno oštete crkvu. Podgoričani pošalju izaslanike u
Carigrad i, uz pomoć ruskog konzula, dobiju odobrenje da mogu dograditi i proširiti crkvu. Tako je priprata dovršena 1854. godine.
Škola je 1870. godine postala sastavni dio crkvene opštine i smještena je u crkvenom prostoru u Džeher Mahali. Svake godine imala je po osamdeset učenika. Učitelj je bio Dimitrije Jovanović. Rad škole pomagale su Crna Gora i Rusija.
Podgorički pravoslavci su imali u sudu ( Madžlisu) svoje predstavnike, koji su ih zastupali pred turskim vlastima.
Pravoslavna crkveno – školska opština tražila je pomoć od crnogorskog mitropolita Ilariona Roganovića, uz napomenu da su joj potrebna dva učitelja da se obučavaju u Bogosloviji, i da žele podići školu u Zeti, koja je davno pala , a Zeta je svoju prošlost bez škole zaboravila, te da su postavili za učitelja Zahariju Radetića. U ime opštine zahtjev su potpisali paroh pop Zaharije Popović, braća Gvozdenovići, Vaso Đorđijin Ćuk, Gligo Radovičić, Arso Radičević i Jako Boškov.
Vjerski obredi vršeni su u Crkvi ispod Gorice i u Džeher Mahali, gdje je postojala neka vrsta privatne kapele.
Prije 1850. godine učitelji su bili: Jevrem Lainović i Matija Zlatičanin. Zlatičanin je bio učitelj u Podgorici od 1873. godine. Poslije Matije Zlatičanina, do oslobođenja Podgorice od Turaka, učitelji su bili pop Zaharije Popović, Dimitrije Radetić i Đorđije Jovanović.
Za vrijeme primirja između Turaka i Crnogoraca, Crnogorci su dolazili, u Podgoricu, obavljali razne poslove i vodili važne i povjerljive razgovore. Podgoričani su bili nacionalno čvrsti, a podržavani od Crnogoraca očekivali su skoro oslobođenje.
Zainteresovani za obrazovanje svoje djece i za svoj vjerski ponos, pripremali su se i skupljali novac da u Varoši podignu još jednu crkvu, jer su imali samo jednu, Crkvu Svetog Đorđa ispod Gorice. Na jednom dogovoru o tome, po preporuci i obrazloženju vojvode Maša Vrbice i komandira Đoka Pejovića, donijeli su odluku da tim novcem sagrade školu. U varoši i bližoj okolini za školu je bilo dvjesta dvadeset đaka. Imali su dobre učitelje, ali školske zgrade nije bilo. Od tog za crkvu sakupljenog novca , tog dana 1972. godine, osnuju fond za zidanje škole, a od interesa na taj novac da plaćaju učitelja, pa će crkvu kasnije graditi. Za podizanje vojvoda Mašo Vrbica obećao je 400 fiorina, i nešto knjiga, komandir Đoko Pejović 200 fiorina, braća Gvozdenovići 200 fiorina, Joko Boškov 80 fiorina, i Gligo Radojičić 80 fiorina. I tako, „na zadovoljstvo svoga naroda utvrdila se ta stvar o podizanju školske zgrade.“
Postavljene su mjesne vlasti i iste godine preduzete su mjere da se škola otvori. Upravnik Podgorice, vojvoda Ilija Plamenac, obratio se glavnom školskom nadzorniku Stevu Čuturilu, da „podgoričkim hrišćanima“ pošalje jednog učitelja i „koju školski knjigu“.
Nadzornik je premjestio iz Ćeklića Zariju Radičevića za učitelja i upravitelja osnovne škole u Podgorici, a Laza Božovća , bogoslova druge godine, za pomoćnog učitelja. To su bila prva dva učitelja podgoričke osnovne škole u oslobođenoj Podgorici. Iduće godine postavljeni su Bajo Bracanović i Dušan Brkanović, a 1882. godine i Risto Marković. Brkanović je premješten iz Bara, a Marković iz Zagarača. Tako je, još u prvim danima po oslobođenju Podgorica dobila nekoliko stručnih i
vrijednih učitelja, koji su od sebe uložili sve da Podgoričkoj školi izbore ugledno mjesto među crnogorskim školama. Od prvog dana stavili su sebi u zadatak da masama objasne značaj škole, da ih pridobiju, te da zajedničkim naporima doprinesu da škola bude na visini opremljena, da u njoj vladaju red i poštovanje pedagoških načela. Htjeli su da sva odrasla djeca, i pravoslavna i muslimanska, uredno pohađaju školu. No ubrzo su uvidjeli da ima da se bore sa velikim teškoćama. Nadležne vlasti školi i učiteljima nijesu poklanjali potrebnu pažnju. Bagatelisali su sve svoje obaveze prema njima. Glavno im je bilo da se pokažu da su dobri činovnici upravnih vlasti.
Upravitelji škola i učitelji , mjesto da svoje snage troše u školi, morali su da se upuštaju u borbu sa opštinskim vlastima u želji da ih privole na izvršavanje svojih obaveza prema školama i učiteljima. Istovremeno su se trudili da se pronađe rješenje problema uškolovanja i muslimanske djece. Znajući da se bez škole ostaje glup i slijep, željeli su da prigrle i školuju svu djecu zajedno, i pravoslavnu i muslimansku.
Učitelji nastoje da narodu objasne značaj škole i privole roditelje da svoju djecu dovedu i redovno šalju u školu.
Kasnije, po uputstvima Derviš paše iz Skadra, Muslimani su tražili da im se dade za njihovu djecu učitelj muslimanske vjere. Izašlo im se u susret 1884. godine. Za učitelje muslimanske djece postavljeni su Omer Bibezić i Mustafa Hadžiahmetović, svršeni učenici osnovne škole. Oni su se dali u popis i upisano je u školu šezdeset petoro djece. Formirana su dva odjeljenja u srpsko – muslimanskoj školi. To je ohrabrilo prosvjetne radnike i sve prijatelje i ljubitelje škole. Ali posjećivanje škole od strane muslimanske djece je bilo slabo, što se vidi iz statističih podataka.
Muslimanska djeca posjećivala su pomenutu školu samo u toku četiri godine i to: školske 1884/5. godine 56 učenika, školske 1885/86. 54 učenika, školske 1886/87. 64 učnika, i školske 1887/88 40 učenika. I u toku tri školske godine , 1898/99. 1899/900. i 1900/901. jedan neznatan broj muslimanske djece išao je u školu zajedno sa srskom djecom.
(Nastaviće se)