Piše: PERIVOJE POPOVIĆ
„... Ah ta divna poezija, iskra tainstvena! Ja nikada nijesam mogao razabrati da li je ona iskra besmrtnoga ognja, ali je burna klapnja, čedo uskog podnebija našeg...”
P. P. Njegoš
U čitavom tom nenadmašnom pjesništvu crpljenom iz snage Boga i mita, posebno mjesto zauzima veličanstvo ljudske egzistencije, mudrosti i emocije – ljubav. To opšteduhovno, bogom blagosloveno stanje, svojom neuporedivom kohezionom moći održava u nedjeljivoj povezanosti sve molekule čovjekove egzistencije i tako postaje i ostaje kao trajno težište moći od djetinjstva ljudskog uma i duha pa do (ne)mogućeg njegovog kraja.
Šta je ljubav? Gdje joj je korijen, gdje uvenuće, gdje vaskrsnuće? U ljudima, u čovjeku, u Bogu, u poeziji, u pjesmi kod Solomona, u „Pjesmi nad pjesmama”, u pjesmama nad pjesmama. U „Proljećnim vodama”, „Hasanaginici”, kod Getea, Njegoša, Puškina, kod Petrarke, Jesenjina, Prevera, kod Antića.
Svi ti pjesnici, znani i neznani, iz glasa i iz pera, pronalazili su u ljubavi svaki na svoj način, a opet božanski jednako, trajno neugasivo novo – uvijek jedinu, uvijek jedinstvenu, neponovljivu i do kraja neobjašnjivu snagu.
Jedno od najsjajnijih i u mnogome najsvjetlije tumačenje ove poetske (književne) teme svih tema nalazimo u već pomenutoj bogonadahnutoj biblijskoj „Pjesmi nad pjesmama”.
O strogo omeđenom vremenu nastanka stare jevrejske književnosti, još ni danas nema dovoljno pouzdanih podataka. Nauka ide čak dotle da pretpostavlja da se ona mogla začeti još u najdubljim slojevima koji u ovom trenutku možemo da definišemo kao vrijeme predsvijesti, u kategorijalnom smislu. Koji su sve činioci, bilo vanjskog ili unutarnjeg karaktera, uticali na razvoj te književnosti, koji su sve uzori (osim Boga) pod kojima je ona nastajala – pitanje je koje u nauci još ni danas nema sigurnog zajedničkog imenitelja. Ovom se problemu mora pristupiti sa raznih stanovišta i apsolutno u punoj multinaučnoj korelaciji.
Postoji mišljenje koje sa odveć materijalističkog stanovišta zastupa dr Vojislav Đurić da se stara jevrejska književnost razvijala „uglavnom pod uticajem ekonomskih i socijalnih prilika i pod uticajem vavilonske, egipatske i drugih istočnjačkih starijih književnosti”. Ovo se mišljenje ne može prihvatiti ni kao pravilo, a nikako kao aksioma. Istina, ti uticaji mogu da se podrazumijevaju, ali ne i predimenzioniraju. „Nema sumnje da su basne, tužbalice, ljubavne pesme, junačke pesme, bajke, poslovice i dr. pre nego što su zapisane i neke od njih usmerene u odrećenom religioznom pravcu, vekovima i vekovima prenošene s kolena na koleno kao usmeno narodno stvaralaštvo”, što je, naravno, proizvod i stanje ukupnih i opštih realnih okolnosti. Sva ta književna aktuelnost naravno stoji u mogućoj komunikaciji sa okruženjem, ali svakako ponajsnažniji njen oslonac jeste kolektivni mit kao praosnova cjelo kupnog umjetničkog izraza oblikovanog govora različitog žanra, a osobito smisla riječi. Potvrćuje to i Olga Mihajlovna Frajdenberg kad konstatuje ponavljanje sižea u različitim varijetetima budući da se radi o mitotvornom stanju ljudske svijesti: „Stvaranje mita gradi slike”. Te slike postavljaju polazište formiranja opšteg stanja duha i pravo svakog pojedinačnog i kolektivnog individualiteta.
Pouzdano se zna da je starojevrejska književnost sve do prvog milenijuma prije Hrista egizistirala kao usmeno stvaralaštvo u svjetlu upravo tretirane teze. Uz to, starojevrejska književnost je bez sumnje veoma obimna. Međutim, najznačajniji dio ovoga stvaralaštva je u svakom slučaju Stari Zavjet, koji zajedno sa Novim Zavjetom čini Bibliju „svetu knjigu hrišćana, a djelimično i Židova”. I Bibliju Njegoševu!
U cjelosti, ili pak u fragmentima, Biblija sadrži skoro sve (i do danas postojeće) oblike literarnog izražavanja. Ni moderna poetološka i teorijska promišljanja nijesu otišla mnogo dalje od onog što upravo posjeduje Sveta knjiga. Ima poetskih, proznih i dramskih tekstova. „Nailazimo u Bibliji na basne, tužbalice, ljubavne pesme, ostatke starojevrejskog narodnog epa, ostatke bajki, poslovice, kao i na razna dela, u kojima su izloženi mitovi (podvukao P. P), istorija, politika i zakonodavstvo, liturgijski propisi, moralna načela i sl. Mećutim, za ovu priliku, od posebnog zanimanja je prostor koji može da se označi, po strogoj definiciji, kao umjetnička literatura, koja je istini za volju, obično usmjerena zadatom tezom, najčešće religioznog karaktera – božanskog priziva koji ne remeti veličinu estetskog dometa – kod Njegoša!
(Nastaviće se)