PIŠE: MILICA KRALj
Margaret Jursenar bila je prva žena koja je posle trista pedeset godina neprikosnovene muške vladavine ušla u Francusku akademiju nauka,u crno-bijeloj haljini koju je specijalno za tu veličanstvenu priliku, kreirao čuveni modni kreator Iv Sen Loran.
Ta prva žena član Francuske akademije gledala je na svijet netremice, a na ljude s apstraktnom ljubavlju koja može zastrašiti, kao ljubav svetih. No, u njoj gori vatra. Bez obzira na suzdržanosti i osmijeh Minerve, gleda očima vizionarke, a u tim očima pod teškim vijekom leži hladna nevinost djeteta oko kojega se ruši svijet. Posmatrajući je smirenu do ravnodušnosti, ali prepunu dobrote, kako tepa psu ili gladi kamen na plaži, izgledalo je da Margaret Jursenar pripada drugom carstvu, gdje riječi odrešuju smisao, ljudi pravdaju svoje postojanje, carstvu svima aprihvaćenih zakona, gdje mudrost zauzima dužno mjesto a razum ne odbacuje sjene.
Ovako je slavnu književnicu opisao Matje Gale u knjizi razgovora.
Margaret Jursenar, koju je „ patnja naučila hrabrosti“ pisala je muški, podsmijehnuvši se na taj način podjeli na muško i žensko pismo. Za nju je pisanje imalo znak jednakosti sa životom.
Odgovarajući naknadno na pitanja koja je svojevremeno postavljao Marsel Prust, slavni prethodnik takođe slavne Margaret Jursenar, na opasku „Izbjegavate li da odgovarate o sebi, o vlastitim duševnim stanjima“ – književnica je odgovorila citirajući Remboa:“ Ja, to je neko drugi”, i „Postoji i jedna alhemijska formula ja – jedan u mnogim drugim“. Uostalom, teško je reći istinu o sebi – svi mi premalo znamo o sebi, nemamo potrebne distance. Meni se čak i razlika između „ja“ i „ ti“ čini prividnom.“
Na pitanje „Koja Vam je istorijska ličnost iz realnog života najbliža“ odgovrila je „Svi oni koji su radili na tome da učine boljim čovjeka i njegovu sudbinu. Od Bude do Tolstoja, od Gandija do Jovana Evanđelista; Sokrat i Montenj i Volter.
U „Hadrijanovim memoarima“ pokušala sam da suprotstavim dve ljudske porodice. S jedne strane asketu koji traga za apsolutnim i svetog stoika kakav je bio Epiktet, s druge strane skeptičan i pragmatičan imperator, ali zaokupljen humanističkim idealom. Pokazala sam da se sukob na određenom stepenu pretvara u sporazum.
– Koje istorijske junake volite?
– Nekoliko junakinja i nekoliko svetica od Elizabete Ugarske do Jovanke Orleanke, ogromne armije milosrdnih sestara, sve one što kao uzrok i kao rezultat imaju na umu druge.
Vaše junakinje i vaši juanci iz literature?
Antigona, nekoliko Šekspirovih junakinja, možda i nekoliko Balzakovih, Pjer Bezuhov iz „Rata i mira“, starac Zosima iz „Braće Karamazovih“, možda i Don Kihot.
O ljubavi i prolaznosti?
Ima bića preko kojih me je Bog volio. Sve što stiže dolazi do nas izdaleka i odlazi dalje od nas. Sve nas nadvisuje i čovjek pred svim tim proticanjem i prolaženjem stoji isti i zadivljen. Imam utisak da sam instrument preko kojeg, kroz koji su prošle struje, titraji. A to vredi za sve moje knjige, a rekla bih čak i za moj cio život. Možda za svaki život, a najbolji među nama možda su samo kristali preko kojih se nešto prelama.
– Takav stav čovjeka primorava da živi u stalnom prisnom kontaktu s vlastitim krajem.
Treba prijateljski misliti na svoju smrt, čak iako prema tome osećamo veliku odbojnost. Što se mene tiče, mislim da bih voljela umrijeti pri punoj svijesti, uz sporo napredovanje bolesti koja na neki način dopušta smrti da se nastani u meni, da joj da vremena da se sasvim razvije. Da ne propustim poslednje iskustvo, prelazak. Hadrijan govori o umiranju otvorenih očiju. A u tom duhu ostavila sam i zenonu da doživi svoju smrt. Dovoljno je prihvatiti boli, brige, bolesti, drugih i svoje vlastite, svoju smrt i smrt drugih da bismo ih pretvorili u prirodni dio života.
Treba se truditi i boriti do kraja, plivati u rijeci koja na sistovremeno i nosi i donosi, unaprijed prihvatiti ishod – da ćemo nestati na pučini. Smrt je najviši oblik života.
(Nastaviće se)