Priredio: Veselin Lazarević
Feljton „Čitaonica u Podgorici“ rađen je po zaostavštini rukopisa našeg eminentnog stvaraoca, publiciste, istoričara i istorijskog pisca, dr Radomira Bulatovića“, rođenog u D. Lipovu, Kolašin, 15 3. 1935. godine. Završio je osnovnu školu u rodnom mjestu, klasičnu gimnaziju u Sarajevu, 1954. godine. Na Filozofskom fakultetu, takođe u Sarajevu, diplomirao je na grupi istorije, 1958. godine. Na Fakultetu političkih nauka, završio je treći stepen studija sociologije, 1974. godine. Na Filozofskom fakultetu u Beogradu doktorirao je izučavajući ratnu privredu. Autor je desetak izvanrednih knjiga, objavljenih sa srpskom i stranim jezicima...
Nosilac je više društvenih priznanja i odlikovanja. Objavio je specijalizacije u Demokratskoj Republici Koreji i na Kubi, 1978. i 1987. godine.
U Crnoj Gori je obavljao dužnost direktora JU Narodnom muzeja, od 1992. do 1995. godine, od te godine bio je na funkciji direktora JU „Mauzoleja Petra II Petrovića Njegoša, na Lovćenu... Umro je 3.12. 2003. godine u Podgorici.
Od 1484. godine, do Berlinskog kongresa 1878. godine, piše Bulatović, Podgorica je bila pod turskom vlašću. Turci su, po odluci Berlinskog kongresa, morali predati knjazu Nikoli I Petroviću Njegošu Podgoricu, što je učinjeno 1879. godine, bez borbe. O tome ima sačuvanih dokumenata.
U „Glasu Crnogoraca“, od subote, 20. januara 1879. godine, piše:
„No neka se ovo zapamti gdje treba.
I ako je Crna Gora pognula vrat pred sudom jevropskim, danas u cijeloj Crnoj Gori nema jedne mislene duše, koja bi smatrala da je srpsko pitanje riješeno Berlinskim kongresom. A iz toga valja izvući nauk: da će Crna Gora i od tada biti za Srpstvo to isto što je i do sada bila. Sjemenište njegove slobode i nezavisnosti.“
Tako je Podgorica, sa Spužem, pripala Crnoj Gori, ali objektivno, one je borbom oslobođena od Turaka, jer su bitke na Fundini i Vučjem Dolu, 1876. godine, to omogućile, A Berlinski kongres je samo donekle priznao faktičko stanje (...) Priznate su i poznate zasluge vojvode Marka Miljanova za pobjedu na fubdidi koja je onemogućila Turcima veza sa Skadrom, pa je pitanje Podgorice Crnoj Gori bilo pitanje dana (...)
Knjaz Nikola je, sa suprugom i pratnjom, stigao u Podgoricu svečano, 25. maja 1979. godine, preko Lješkopolja i mosta Vezirova na Morači.
Na Vezirovom mostu, knjaza Nikolu su prvo sreli, i poželjeli mu dobrodošlicu, muhamedanci, a iza njih vojni ministar, gospodin Plamenac. Malo naprijed, uparađeni, stajali su bataljoni piperski i zetski.
Nakon svečanog dočeka u Podgorici, Nikola je, sa pratnjom, stigao na brdo Ljubović, a zatim posjetio selo Srpska i crkvu, u kojoj je bio zatočen rodonačelnik dinastije Petrovića, vladika Danilo (Sv. Petar Cetinjski), 1701. godine. Knjaz Nikola je, tom prilikom, crkvi poklonio „pedeset ćesarskih dukata“.
Čim je uspostavljena crnogorska vlast u Podgorici, početkom januara 1881. godine, otpočeo je vojvoda Marko Miljanov pripreme za osnivanje prve čitaonice u Podgorici. Osnivanje je uslijedilo krajem januara. O tome „Glas Crnogorca“ piše, 31. maja 1881. godine:
„Prošla su četiri mjeseca od kako smo u ovoj varoši osnovali srpsku čitaonicu“, koja će ujedno sačinjavati i biblioteku u koju smo posvetili pokrovitelju u Velikoga Vojvode Zete g. Grahova mladom Knjaževiću Dimitriju i koja je do juče brojala samo 25 redovna i četiri počasna člana, tek kako je ovdje pola građanstva muhamedanske vjeroispovijesti, to nam je svijem uopšte milo bilo i sa njima stupili u dobri društveni život, ali baš u Zavodu neke čitaonice bolje su njene okolnosti i talasanja kioja su bila na smetnju upisivanja muhamedanaca. Zbog čega sam zadocnio sa opširnim izvještajem, a kako su sad već prestale te bivše okolnosti a želeći i nadajući se da ćemo tijem više od sada ljubav gajiti sa jednokrvnom braćom našom muhamedanske vjeroispovijesti, skupština prošle nedjelje riješi da se u prisustvu g. V. Marka Popovića guvernera ovdašnjeg i svijeh članova sazove u petak 22-og tek. Nekolicina odabranih muhamedanaca, koje i bi, i zašto se društvo pozvato iskupi da 2 ure po podne u stan Čitaonice, potom prilikom g. V. Marko držao je besjedu u kojoj on je izrazio svemu i svega čitalačkom društvu želju da i oni stupe u čio društvo radi opšte ljubavi i odanosti prema vladaocu i domovini, a da se svežemo s udaljenijem izbraženijem svizburom itd. Besjeda je bila gorućom ljubavlju i umiljatošću izgovorena tako da su bili, te iza nje jednoglasno braća muhamedanci rekoše“ uvjereni smo bili da Vlada Njegovog Veličanstva našeg opšteljubljenog Gospodara Knjaza ne čini razlika između nas i braće naše hrišćanske vjeroispovijesti; i da se sve čini što se na našu opštu korist osjećaju u bracku zajednicu.
(Nastaviće se)