PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
„Stanojka, kći Ike Bajića iz Vlaškog Dola.., dobjegla je po imajućem običaju srpskom za Milenka Aleksića iz istog sela”.
Ovo je samo jedan iz mora izvještaja slične sadržine koji su crkvenim vlastima stizali iz parohija širom Srbije. Za razliku od običaja otmice, koji je sredinom 19. vijeka gotovo iščezao, i „kupovine djevojaka” – običaja koji nije nestao, ali je u drugoj polovini 19. vijeka počeo da gubi značaj koji je nekada imao, običaj dobjegavanja djevojaka ostao je rasprostranjen tokom čitavog 19. vijeka: „Da je u današnje doba već postala obična stvar, da djevojka ide sama, i da je ovaj običaj prije bio ređi, to je svima dobro poznato”, zapisao je Jovan Miodragović 1880. godine.
Razlozi za dobjegavanje djevojaka bili su mnogobrojni. Djevojke su dobjegavale u slučajevima kada se roditelji nijesu slagali sa njihovim izborom partnera. Jedan lokalni sveštenik je to ovako obrazložio: „Običaj se u narodu našem nahodi, tj. gdi mladići žele uzeti – roditelji zabranjuju, a gdi roditelji imaju volju – mladići, pak, nećedu”. I namjesnik paraćinski je obavještavao mitropolita da se „ovi slučajevi kod nas češće događaju, tj. same djevojke odbjegavaju i ako se ne bi to zabranjivati počelo, to nijedna djevojka na lijep način, kao što roditelji žele, udata ne bi bila”. Iako su, po uredbi iz 1837. godine, mladići kojima su djevojački roditelji otežavali stupanje u brak sa njihovim kćerima bili dužni da to jave lokalnim vlastima, oni to nijesu činili, već su im djevojke dobjegavale bez roditeljskog znanja.
Djevojke su dobjegavale i u slučajevima kada su njihovi roditelji tražili isuviše veliki „dar” od potencijalnih mladoženja. U jednom izvještaju lokalnih vlasti kaže se da djevojke dobjegavaju iz razloga što njihovi roditelji traže na ime dara i po 10-15 dukata. (...) Roditelji su, međutim, često sami podsticali djevojke na dobjegavanje da bi izbjegli svadbene troškove.
Jedan od uzroka dobjegavanja bilo je i postojanje neke od kanonskih prepreka za vjenčanje, poput srodstva između momka i djevojke. Znajući da im crkva neće dozvoliti da se redovnim putem vjenčaju, djevojka i momak su dobjegavanjem nastojali da izvrše pritisak, kako na crkvene vlasti tako i na svoju okolinu (ukoliko je bila protivna takvom braku), da im se vjenčanje ipak dozvoli.
Roditelji odbjeglih djevojaka često se nijesu mirili sa nepoštovanjem svog autoriteta. Stoga je često dolazilo do sukoba među porodicama, koje su ponekad imale i tragičan ishod: „No, poslije velika muka biva sa roditeljima, jerbo nećedu da prime svoju kćer u svome domu, no prijete da ubiju, što na više mjesta događa se”.
Domazetstvu kao bračnoj taktici pribjegavale su prvenstveno porodice bez muških potomaka. Ćerka (ili jedna od kćerki, ukoliko ih je bilo više) udajom ne bi odlazila u mladoženjinu kuću, kao što je to inače bilo uobičajeno, već je s mužem ostajala u očevoj kući i na njegovom imanju. Dovođenjem domazeta u kuću porodice bez muških potomaka rješavale su pitanje opstanka i produžetka porodičnog domaćinstva. Mladići koji su prihvatali ovakve bračne aranžmane najčešće su poticali iz siromašnih porodica sa velikim brojem djece koje im nijesu mogle obezbijediti imanje neophodno za izdržavanje sopstvene porodice.
Bilo je uobičajeno da se prije stupanja u brak mladić i djevojački roditelji pred seoskim kmetovima dogovore o uslovima budućeg suživota. Najčešće bi to bio kratak, usmen dogovor – domazet će „ući” u djevojačku kuću i obrađivati imanje kao svoje, a po smrti ženinih roditelja imanje će naslijediti zajedno sa ženom.
Ukoliko je porodica imala više ćerki, jedna je s mužem ostajala u kući, dok su ostale odlazile u domove svojih supružnika. Po običajnom pravu, samo je ćerka koja je ostajala na porodičnom imanju imala pravo nasledstva. Odredbe Građanskog zakonika su, pak, propisivale da u slučaju nemanja muškog potomstva, ćerke ravnopravno nasleđuju porodičnu imovinu. Međutim, i pored tog propisa, društvo se čvrsto držalo običajnog prava.
Uvidom u istorijsku građu stiče se utisak da su domazetski brakovi češće dovodili do nesuglasica u porodici nego što je to slučaj sa drugim bračnim aranžmanima. Samim dolaskom u djevojačku kuću muški autoritet već je bio potkopan. Vlasništvo nad imovinom davalo je ženama osjećaj moći, koji su često i javno demonstrirale. Ta demonstracija moći najeksplicitnije je dolazila do izražaja u slučajevima bračnih nesuglasica, koje su se često završavale istjerivanjem muža iz kuće. Položaj muškarca koji je došao u ženinu kuću najbolje opisuju izrazi kojima je nazivan – „pripuz”, „uljez”, „došljak”, „udomac”, „miraždžija”, „prizet”, „privodnjak”, „prizetnjak”, i sl.
(Nastaviće se)