Preveo i priredio: VOJIN PERUNIČIĆ
29. oktobar
Moj povratak i susret sa tobom sada je sasvim nemoguć. Za tebe bi to bilo, kako svi kažu, krajnje pogubno, a za mene nepodnošljivo, jer bi tada moja situacija, usled tvoje razdraženosti i bolesnog stanja postala još gora, ako je uopšte moguće da može biti gore od ovoga. Savjetujem ti da se pomiriš sa ovim što se dogodilo i da se organizuješ na vrijeme u ovoj tvojoj novoj situaciji, a što je najvažnije – da se liječiš. Ti ako me voliš, a stvarno ne sakrivaš loša osjećanja prema meni, morala bi da shvatiš bar donekle sadašnju moju poziciju. Ako tako uradiš, ne samo da me nećeš smatrati krivim, već ćeš mi pomoći da pronađem taj svoj mir i mogućnost nekakvog življenja. Pomoći ćeš mi samo tako, ako sebe prisiliš na to, a onda ni sama nećeš poželjeti da se vratim kući.
Tvoje sadašnje psihičko stanje, nervno rastrojstvo i tvoji pokušaji samoubistva, više od svega drugog pokazuju da ne možeš da upravljaš sobom i zato je moj povratak opravdano nezamisliv. Jedino ti možeš da spasiš bliske ljude tebi od patnji, koje im nanosiš, i to niko drugi ne može uraditi umjesto tebe. Probaj da svu svoju energiju usmjeriš na to da smiriš sebe, umiriš svoju dušu, a ne na to da ispunjavaš sebi želje, u ovom slučaju razmišljaš o mom povratku, što je nemoguće.
Ja sam proveo dva dana u Šamardinu i Optini i nastavljam sa putovanjem dalje. Već smo krenuli i pišem ti sa puta. Neću ti reći kuda idem, zato što je bolje i za mene i za tebe da se rastanemo. Nemoj da misliš da sam te ostavio zato što te ne volim. Ja te zaista volim i želim od sveg srca, ali ne mogu drugačije da postupim, jer sam donio takvu odluku. Znam da si bila iskrena u pismu, ali ti ne možeš da se kontrolišeš i zbog toga ne možeš da ispuniš svoje želje. Stvar nije u ispunjavanju nekakvih mojih želja i potreba, nego do tvoje smirenosti i razumnog odnosa prema životu. Čim toga nema, moj život sa tobom je nezamisliv. Da se vratim tebi, dok si u takvom stanju, za mene bi bilo bolje da se odreknem života. Mislim da sam u pravu za ovo što radim, moguće i da nijesam. Oprosti mi, draga moja Sonja, neka ti je Bog upomoć. Život nije šala i mi nemamo pravo da ga svjesno uništavamo ni sebi, ni drugima i nije mudro da procjenjujemo njegovu vrijednost dužinom življenja. Možda su ovi mjeseci, koji su nam ostali da proživimo, važniji od svih dosadašnjih godina zajedničkog života i treba ih proživjeti kako valja.
L. T.
30. oktobar
(Pismo S.L. Tolstoju i T.L. Suhotinoj)
Mnogo vam hvala, dragi moji prijatelji, pravi i iskreni prijatelji – Serjoža i Tanja, za sve što ste učinili za mene i pristali da učestvujete u mojoj tuzi i patnjama. Hvala vam na pismima. Serjoža, tvoje pismo me je posebno obradovalo, bilo je kratko, ali jasno i sadržajno, sve u svemu, baš dobro. Ne mogu reći da me nije strah svega ovoga i ne mogu izbjeći odgovornost, ali nijesam mogao da pobijedim sebe i postupim drugačije. Pisao sam Saši o svemu tome preko Čertkova i molio da vas – moju djecu obavijesti o svemu. Pročitajte to. Ja sam pisao to što osjećam, a osjećam da drugačije ne mogu. Pisao sam joj i o vašoj majci. Ona će vam i to pokazati. Prvo sam dobro razmislio o svemu i onda joj napisao. Mi sad idemo dalje, ali još ne znam kuda. Obavještavaću vas preko Čertkova.
Oprostite i hvala vam, moja djeco, oprostite mi i za to, jer stvarno mislim da sam ja uzrok vaših stradanja i patnji. Posebno sam tebe opteretio, mila moja Tanjice. To bi bilo sve. Žurim da što prije krenem, jer me vaša majka može zateći ovdje. Susret sa njom sada, za mene bi značio propast. Oprostite mi!
L.T.
(Šamardino, 31. oktobar 4 sata ujutro)
Draga moja djeco, Serjoža i Tanja,
Nadam se, a i ubijeđen sam da se nećete ljutiti na mene što vas nijesam pozvao da dođete. Da sam pozvao samo vas, za vašu majku bi to bilo strašno, a takođe i za ostalu vašu braću. Oboje ćete shvatiti da ja sa Čertkovom odavno imam posebne prijateljske i poslovne odnose i zato sam ga i pozvao da dođe. On je cio svoj život posvetio istoj stvari, kojoj sam i ja služio poslednjih 40 godina mog života. Ta stvar je za mene mnogo važna, zato je i cijenim, a važna je i za sve ostale ljude, među kojima ste i vi.
Hvala vam što ste bili dobri i pažljivi prema meni. Ne znam da li se ovo opraštam od vas, ali sam osjetio potrebu da vam kažem ovo što sam već napisao.
Oprostite i potrudite se da umirite majku, prema kojoj ja osjećam najiskreniju ljubav i saosjećam sa njenim patnjama.
Voli vas vaš otac Lav Nikolajevič
„Predaj im ovo pismo poslije moje smrti – rekao je kćerki Saši i zaplakao”.
KRAJ