Piše: Budo SIMONOVIĆ
Neću se ovom prilikom baviti komunističkom „zlotvorkom” Dragicom Pravicom, neka to Džomić raspravi sa Trebinjcima i onima koji znaju, a ja znam da su tu dvadesetdvogodišnju studentkinju filozofije zarobili trebinjski četnici, predali je Italijanima koji su odbili da je strijeljaju i vratili im je, a oni je potom, nakon zvjerskog mučenja, likvidirali u junu 1942. godine zajedno sa bratom Radom, i da je ona već 8. juna 1945. proglašena za narodnog heroja.
Neprimjereno je da jedan protojerej stavrofor, pa uz to još i doktor nauka, omalovažava svijetli lik velikog patriote i proslavljenog novovaroškog prote Jevstatija Karamatijevića. Neistina je da je on bacio krst i prevjerio se u ateistu, već je i s krstom i petokrakom krenuo u borbu za slobodu, protiv okupatora i njegovih sramotnih sluga. U pustu kuću u Novoj Varoši poslije rata se vratio bez dva brata, supruge, troje djece, dvoje unučadi, i snahe. Ovo tek da se vidi koliko je Džomić ganut svim žrtvama. Da je tako, on bi spomenuo makar mladu Jevstatijevu snahu Zoru, majku dvogodišnjeg sinčića, koju je 13. aprila 1944. godine u Pljevljima zaklao proto Milorad Vukojičić, zloglasni pop Maca. Nju i još sedam mladih žena i djevojaka! Svejedno, Džomić i Džomićevi su mu podigli spomenik i proglasili ga za velikomučenika i svetitelja! Aferim, ljudski, svetosavski i hrišćanski, nema šta!!!
Ne čudim se zbog svega ni Džomićevoj izmišljotini da kroz čitav tekst mog feljtona o Ljubici Purić „provijava teza da je normalno i poželjno ubijati antikomuniste samo zato što su tog opredjeljenja... da kod Simonovića nema ni grama saosjećanja zbog tih žrtava...”
Još gnusniju neistinu predstavlja Džomićeva tvrdnja da „danas ustaški sledbenici u Hrvatskoj na isti način kao i Simonović kao komunistički sledbenik u Crnoj Gori, negiraju zločine – nad Srbima i Srpskom Crkvom!”
Jer, da ništa više nijesam napisao, da slova nijesam prekrstio, uvjeren sam da sam se knjigom „Ognjena Marija livanjska” odužio i srpskom rodu i srpskoj crkvi, da sa njom mogu mirno i čista obraza stati pred svaki, i ovozemaljski i onozemaljski sud, jer sam, bez ostrašćenosti i mržnje, za pokoljenja ostavio neprolazno antiratno svjedočanstvo za koje evo već četvrt vijeka dobijam samo pohvale i od Srba, ali i od Hrvata i muslimana, jer sam napisao istinu. Svakome normalnom, bez obzira na nacionalnu, vjersku, političku ili bilo koju drugu pripadnost, nešto će značiti podatak da je ta knjiga do sada doživjela šest izdanja, da je prevedena na engleski i ruski jezik – da je, konačno, jedno izdanje štampala i Mitropolija crnogorsko-primorska, koja je platila i njeno prevođenje na ruski jezik i organizovala njene velike promocije u hramu Hristovog vaskrsenja u Podgorici i parohijskom domu u Nikšiću. Sve to ništa ne znači i jedino ne vidi propagandista i antikomunističkom mržnjom zaslijepljeni pop Velibor Džomić.
Za kraj ove priče hoću da citiram jedan dio iz Džomićevog troknjižja o stradanju srpske crkve od komunista, koji, uvjeren sam, jasno pokazuje svu njegovu „istinoljubivost”, „objektivnost” i „neostrašćenost”, odnosno otkriva da ona morbidna, zastrašujuća neistina o partizanki Ljubici Purić, ipak, nije slučajno izletjela iz usta ovog „sluge božjeg”. Džomić u trećoj knjizi (str. 31 i 32) „otkriva” na koje su sve načine komunisti morili svoje žrtve:
„Uglavnom su – veli on – praktikovali sledeće:
– strijeljanje žrtve u potiljak, čerečenje, sječenje na parče, rastrzanje trkom kolima, vađenje očiju i tjeranje žrtve da jede sopstvene oči, pečenje usijanim gvožđem, stavljanje ruku i nogu žrtve u ključalu vodu, testerisanje živih ljudi, nabijanje na kolac, kastriranje, vađenje nerođene djece iz majčinskih utroba, zakopavanje živih ljudi u zemlju, bacanje živih ljudi u jame, klanje, ubistva maljem...”
Ovu „sliku i priliku” komunističkih zlotvorstava, pop Džomić dopunjava tvrdnjom da se „jedan od ubica kasnije, u pijanom stanju, hvalio da je mitropolitu Joanikuju, neposredno prije ubistva, donio pun putir svježe krvi od ubijenih četnika i na silu ga pričestio tom krvlju” (isto, strana 35); da su komunisti Milenu (Grujičinu) Drljević, ćerku poznatog crnogorskog oficira Otaša Medenice, spalili kao vješticu pred moračkim manastirom, te da su – kako piše Džomić – na „tzv. Pasjem groblju, u Lugu pored Tare, u Kolašinu, na Badnje veče i Božić 1942. godine, partizani ubili između 350 i 500 nedužnih ljudi!!!”
Prevelika neistina, pa iako je i iz pera „istoričara”, popa dr Velibora Džomića, jer za minulih 75 godina spisak od 35 imena ubijenih na lugu pored Tare, koji je još za vrijeme rata objavio četnički „Pakao ili komunizam”, niko do sada nije dopunio nijednim novim imenom!
Što se mene tiče, ja se istinski plašim ljudi sa ovakvom maštom, pogotovo ako se kriju u svešteničkoj odori, jer nijesam siguran da tu „maštu” ne bi i otjelotvorili da ih zapadne. A onima koji vjeruju i ljube ruku ovakvom „bogoslužitelju”, neka je veliki Bog u pomoć!
Kraj