PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Kao knez Srbije, osim što je bio ometan nepovoljnim ustavnim položajem i okružen brojnom porodicom i rodbinom (Nenadovići), knez Aleksandar nije pokazivao sposobnosti potrebne da rješava sve primjetnije teškoće. Po prirodi je bio slab čovjek, povodljiv, predan porodici i najbližoj okolini, popustljiv prema miljenicima. Zbog toga je kod mnogih stekao veliku popularnost. Bio je pod pretjeranim uticajem svoje žene, koja je svoje najbliže rođake dovodila na najistaknutije položaje u politici i vojsci. „Izgledalo je kao da Nenadovići vladaju Srbijom”, pisao je S. Jovanović.
Zanimljiv opis kneza Aleksandra ostavio je Milan Đ. Milićević, koji je kao učitelj u Topoli imao prilike da se upozna sa njim. Opisao ga je kao čovjeka visokog, pravog, crne puti, rošava lica i bujne sijede kose. Za vrijeme boravka u Topoli najčešće je obilazio svoje imanje, lovio, pregledao voćnjake i vinograde; pušio je na dugi čibuk i hodao ogrnut ćurkom. „Knez je bio čovjek čuvaran kao najštedljiviji seljak. Tuđe nije htio prstom taknuti, ali nije trpio ni najmanju njegovu stvarčicu da ko uzme bez prava”. Za kneza se govorilo, piše Milićević, da „vidi sve kao apostol Petar”. Njegova već poslovična štedljivost dovodila ga je kasnije u sukobe sa sinom Petrom, koji je prema novcu imao potpuno drugačiji stav.
Osim toga, knez Aleksandar je otvoreno pokazivao neraspoloženje prema pojedincima, umio je da bude plahovit i za svoje protivnike je „rezervisao” najgrublje riječi. Suočen sa teškoćama gubio je strpljenje i prepuštao se onima koji su mu bili najbliži. Nije imao mnogo političkog duha, a broj njegovih pristalica sve više se smanjivao, što mu je otežavalo djelatnost i opstanak. Posledica toga bile su česte ministarske krize i lični sukobi. U narodu knez Aleksandar nije bio omrznut, ali nije bio ni uvažavan. Nije imao ličnog ugleda, pa je zbog toga bio nemoćan da se suprotstavi takvim narodnim tribunima kakvi su bili Toma Vučić Perišić, Avram Petronijević, Ilija Garašanin i drugi. Kao ličnost sa velikim porodičnim imenom, koje ga je opterećivalo, knez Aleksandar nije bio u stanju da se snađe u burnim vremenima kroz koja je Srbija prolazila u vrijeme njegove vladavine. Najpouzdaniji oslonac knez Aleksandar je imao u vojsci i u Austriji, na koju se sve više oslanjao, što je izazivalo sumnju u Rusiji, Turskoj i Francuskoj.
Majka kneževića Petra kneginja Persida, za razliku od svog muža, bila je mnogo preduzimljivija, politički osjetljivija i temperamentnija. Feliks Kanic, austrijski putopisac, tvrdio je da je „obdarena i častoljubiva”, da je bila spremna da preuzme mnoge korake kako bi povratila ili na prestolu Srbije održala Karađorđeviće. Kanic tvrdi da je ona u svojim rukama držala sve konce antiobrenovićke zavjere. Jovan Jovanović bilježi da je kralj Petar govorio kako mu je majka ostavila u amanet da „nikada ne zaboravi da je Austro-Ugarska njihov (Srbije) neprijatelj”. To je bilo posledica iskustva koje je porodica stekla poslije odlaska iz Srbije.
Prve godine života knežević Petar proveo je u Beogradu, a povremeno je odlazio na porodično imanje u Topolu. Rastao je u mnogobrojnoj porodici i bio okružen pažnjom i ljubavlju svojih roditelja i sestara. Bio je nježnog zdravlja, često bolestan i slab. Zbog toga je u susretu sa ljudima često bio povučen i ćutljiv. Do osme godine života knežević Petar nije imao promišljeno i sistematsko obrazovanje, pa je bilo pojedinaca koji su bili zabrinuti za njegovu budućnost. To je bilo prirodno kada se zna da su krajem vladavine kneza Miloša (1839) u Srbiji bile svega 72 osnovne škole sa oko 2.500 učenika, državnih škola bilo je 26, dok su ostale bile opštinske ili privatne. U toku vladavine kneza Aleksandra školstvo je doživjelo pravu revoluciju, tako da je 1855. godine u Srbiji bilo 330 obrazovnih ustanova, među kojima su bili licej, gimnazija, bogoslovija, vojna akademija, tri polugimnazije, trgovačke i poljoprivredne škole.
Uopšte, Srbija se brzo i burno razvijala. Računa se da je poslednje godine vladavine kneza Miloša u Srbiji živjelo oko 775.075 Srba i 40.000 Turaka, Jevreja, Cigana i ostalih. Stanovništvo se stalno povećavalo. Već 1855. godine u Srbiji je živjelo oko milion stanovnika. Knez Miloš je 1838. godine uveo u Srbiju načelo slobodne trgovine, a seljak je postao vlasnik zemlje, iako država nije pokazivala veliku brigu za razvitak poljoprivrede. Nedostatak dobrih puteva ometao je brži promet poljoprivrednih proizvoda, pa su seljaci teško donosili svoje proizvode u Beograd. U čitavom Beogradskom okrugu bilo je jedva 14 km puteva, u Topčider se po ružnom i kišovitom vremenu nije moglo stići, a po lijepom kola su se lako mogla preturiti. Nedostatak novca, stručnih lica i ukidanje kuluka doprinijeli su takvom stanju.
(Nastaviće se)