PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Austrijski konzul u Beogradu pukovnik Teodor Teja Radosavljević, čovjek od velikog uticaja na kneza Aleksandra, širio je klevete i optužbe na račun Gablera. Tražio je od kneza da Gablera otpusti i na njegovo mjesto dovede drugog čovjeka. Radosavljević je uvjeravao kneza da je Gabler bio pisac članaka koji su se pojavljivali u Augsburger Allgemeine Zeitungu, iako se znalo da je njih pisao Špringer, koji se nalazio u službi srpske vlade. Bio je otpušten na „zaista nedelikatan način”, tvrdi Šajković. Pravi razlog Gablerovog otpuštanja bilo je nezadovoljstvo kneginje Perside, koja je očekivala od Gablera da se brine i o vaspitanju Petrovog mlađeg brata, kneževića Andreja.
Toga ljeta knežević Petar je završio osnovnu školu, pa je bilo potrebno da nastavi sa gimnazijskim obrazovanjem. Knez Aleksandar odabrao je za njegove privatne nastavnike profesore beogradske gimnazije: Luku Pavlovića, Jevrema Grujića, Alojza Kalauza, Jovana Deroka i arhimandrita Evgenija, za profesora vjeronauke. Oni su 3. juna 1854. godine sastavili raspored predavanja za prvi razred gimnazije. Po tom programu knežević Petar je trebao da sluša sledeće predmete: nauku hristijansku, srpsku gramatiku, srpsko čitanje, zemljopis, računicu, slavensko čitanje, njemački i francuski jezik, čitanje latinsko, vojeno učenje, klavir, načertanije i krasnopis. Iz tih predmeta je polagao i ispite u junu 1855. godine pred komisijom koju su sačinjavali mitropolit, popečitelji, inspektor, direktor škole i više uglednih ljudi. Iz tadašnjih novina se saznaje da „na najveće zadovoljstvo svojih učitelja, nimalo ne zbunjen velikim brojem pitača, odgovarao je vaspitanik na mnoga i mnoga pitanja iz zemljopisa, računice, srpske gramatike, njemačkog i francuskog jezika, kao i iz predmeta koji se poglavito u prvoj gimnazijskoj klasi predaju (i na klaviru)”.
To je bilo samo jedno pitanje koje je trebalo riješiti. Gablerov odlazak postavio je ponovo pitanje vaspitača za kneževića Petra. Trebalo je naći novu ličnost, koja će nastaviti da se brine o njegovom obrazovanju. Rješenje toga problema postalo je složenije zbog zahtjeva oficirskih krugova u Srbiji da knežević Petar dobije vojničko obrazovanje. Bezmalo istovremeno kad je knez Aleksandar ovlastio pukovnika Milivoja Petrovića Blaznavca da u Beču traži vaspitača, poručnik Ranko Alimpić, profesor taktike u Vojnoj akademiji, podnio je Jefremu Nenadoviću, kneževom tastu, plan o budućem obrazovanju kneževića Petra. Početkom oktobra 1854. godine Alimpić je u dugom memorandumu ukazao da bi „probitačnije bilo kad se ne bi Sv. Knežević onako privatnim načinom, i to civilnom čovjeku, a osobito strancu, na vaspitanje povjeravao – jerbo sve ovo neizmjerno nezgodan upliv na pravo i blagoposješno razviće Sv. Kneževića imati može”. Smatrao je da se drugi, pogodniji način vaspitanja treba odrediti. Ukazujući na način obrazovanja pruskih prinčeva, Alimpić je tvrdio da se vaspitanje knežević Petra „treba za državnu stvar smatrati”. U tome knez treba da ima podršku vlade, jer je to pitanje „vrlo važan zadatak po državu i njenu budućnost”. To je povezao sa načelom izbornosti kneza. Ukoliko bi to načelo ostalo i dalje na snazi, postojao bi spreman kandidat koji bi bio „državno vaspitan i za vladu priugotovljen”. Time bi dinastija Karađorđević, poručivao je diskretno Alimpić, imala bolje izglede da se održi na prestolu Srbije. To je bila poruka knezu Aleksandru da prihvati zahtjeve vojnih krugova, zapravo onih kod kojih je uživao najveću podršku tokom svoje vladavine.
Pošto je izložio neke načelne poglede, Alimpić je nastavio da ukazuje da vaspitanje kneževićevo treba da bude „više vojnog nego civilnog reda”, jer je širom Evrope, pa i u Srbiji, preovladalo načelo da je vladar istovremeno i komandant vojske. Vladar treba da objedinjuje u sebi vojnu vještinu i državničku mudrost, s tim da vojničko znanje, neophodno za državnu odbranu, mora biti stalna briga. Da bi se to postiglo, srpska vlada treba da imenuje jednog obrazovanog oficira i njemu povjeri obrazovanje kneževića Petra. On mora da bude stalno sa njim i da ga po utvrđenom planu podučava u „duhu i hudožestvu vojenom”. U skladu sa svojim napretkom u vojnim naukama, knežević bi napredovao u činovima. Osim vojnih, učio bi i druge predmete i strane jezike, a sve to pod nadzorom određenog oficira. Vremenom, kneževiću je trebalo dodijeliti sposobnog državnika koji bi ga pripremao za državničke poslove, pod uslovom da se ovi saobražavaju sa vojnim. Alimpić je posebno ukazivao na opasnost koja prijeti ako se kneževićevo vaspitanje povjeri strancu. „Stranac strano i odgojava, strani duh u mladom kneževiću uliva, a stranim ga i ovdašnjim ostavlja, za koje se on naročito spremati ima”, pisao je on. Umjesto toga, kneževićevo vaspitanje „treba da je posve srpsko i za srpska otnošenija i opstojateljstvo udešeno”. Zbog toga se njegovo vaspitanje mora povjeriti domaćem čovjeku, koji će se iskrenije i potpunije nego stranac zalagati za njegov odgoj.
(Nastaviće se)