PRIREDIO: ALEKSANDAR ĆUKOVIĆ
Kune i lisice se love i u sklopac, koji se pravi ovako: Sirovo drvo, dugačko oko dva i po metra, razbije se na dvije jednake polovine. Jedna polovina se stavi na zemlju ili na roglje pobijene u zemlju, ili između dva tanja stabla. Druga polovina se namjesti nad prvom tako da se jednim krajem oslanja na donju polovinu, dok se drugi kraj izdigne na odponac oko 20 cm. Odponac je oblo drvce sa oštrim roščićem (čaporkom) na sredini, na kome se privezuje (nabada) amama. Odponac stoji na ivicama sklopca na nokat, da bi iskočio poslije najmanjeg dodira. Gornja polovina sklopca je teška toliko da može ubiti kunu ili lisicu kad padne. Kad se sklopac namjesti na dvije sohe (roglje), ili među dva stabla, izdigne se od zemlje oko 50 cm, a ako je potrebna veća visina, onda se uz jednu sohu od sklopca nasloni krivo drvo (stuba), da se zverka uz njega popenje. Cio sklopac treba da je što prostiji i bliži prirodi, da se ne bi primjetilo da je to neka klopka.
Jedna od najstarijih sprava za hvatanje vukova i lisica, upotrebljavana do prije 30 godina, je tor. On se pravi ovako: Prvo se oplete od jakog pruća i kolja tor, bez vrata, toliki da se može u njemu okretati jare ili jagnje. Zatim se oko toga tora oplete paralelno drugi tor, u razmaku koliko može vuk da prođe. Na spoljašnjem se toru ostave vrata, da može vuk na njih lako ući, a zatvaraju se vratima napravljenim od jedne ili dvije daske. Kad je sve gotovo, u sredini tora se stavi jare ili jagnje, koje treba da primami vuka. Kad uđe na vrata koja stoje otvorena, vuk pođe suprotnom stranom i provlači se između plotova, oko unutrašnjeg tora, dok ne dođe do vrata, koja se pred njim zatvore čim malo gurne naprijed. Ova vrata vuk još jače pritvori prolazeći pored njih. Tada se on može okretati samo u istom pravcu kao i ranije. Kad se plete unutrašnji tor batovi (deblji krajevi) pruća, koji su zaoštreni (zašiljeni) okrenu se na spoljašnjoj strani tora, a batovi pruća spoljašnjeg tora su takođe zaoštreni i okrenuti unutra. Tako su oštrice pruća i jednog i drugog tora okrenute jedna drugoj i to u onom pravcu kuda vuk ide. Oštrice ovog pruća su ovako udešene da bi dočekale i bole vuka, ako bi pokušao da se okrene ili iskoči. Ovakav se tor pravi i za lisice, samo je on manji, a kao omama se stavi u sredini kokoška.
Zečevi se love najviše puškom, pomoću kerova. Lovac zavede kerove tamo gdje misli da ima zečeva, a sam čeka s puškom na rasputicama (putanje), preslima (kosica između dolina), kosama i brežuljcima, jer zna gdje će mu kerovi zeca istjerati, odnosno gdje će mu zec naići. U očekivanju se lovac češće javlja keru zviždanjem, da bi zeca k njemu okretao. Kad vidi zeca da trči, a ker ga goni, lovac zvizne, zec stane i lovac tada „ugrabi” i gađa ga. Zečevi se čekaju bez kerova s puškom na čekalicu (u zasjedi), izjutra rano, pred veče i noću, kad se navadi na sijeno, ovčje torine, kupus, mlado žito itd. Lovac gleda da dođe prije zeca na čekalicu a ako ne može, onda se privlači tom mjestu vrlo oprezno. Kad se noću puca na zeca, puška se stavi između prstiju lijeve ruke, pa se između njih motri.
Lupaju u daske
Lovac često puškom ubije zeca u ložnjaku, jer ga pronađe tragom, zateče ga gdje leži, ali se zec ne kreće, pošto je zavarao trag lovcu tako što je iz daljine u ložnjak uskočio. Zečevi se pronalaze i na taj način što lovci „štekću” - „kmeče” kao zečevi (podržavaju njihov glas) na mjestu gdje ih ima. Kad čuju glas, zečevi idu u tom pravcu, a lovci ih sačekuju i ubiju. Neki lovci pokrenu zeca i lako ga ubiju iz puške ili ga živa uhvate u prliježu, velikom i mekom snijegu, u kom zec potone i ne može da bježi. Zečevi se hvataju ponekad u kljusu (gvožđa) u koju se hvataju lisice i kune. Gvožđa se zapinju na mjestima gdje oni najčešće dolaze: na rasputicama u šumi ili livadama na podini (zasječeni dio sijena) od sijena, na prijelazu ili strugi (ulaz u kotar ili kupus) koji su ograđeni, u graori ili liku, jer kažu u tako ograđenu njivu ptice ne smiju da uđu. Vrlo često se oko njiva stavljaju ubijene kreštelice, vrane ili čavke, da bi se druge zaplašile. Mnogi sjede po cio dan kod njive i ajkaju (lupaju u daske). U krajevima gdje ima vode prave se ajkalice (ajkalice se zove što ona ajka mjesto čovjeka) na vodi. Postavi se vreteno, slično vodeničkom vretenu na dvije sohe. Na jednom kraju vretena je poveća glava, u koju su učvršćena peraja, a na drugom kraju je mnogo manja glava i na njoj su kanapom privezana dva drvena perca. Ispod perca se namjesti kanta, pa se pusti voda da pada s topka (česme) na peraja. Čim voda počne padati na peraja, vreteno se okreće vrlo brzo, a perca, koja vise na koncu, lupkaraju stalno u kantu, i tako plaše ptice.
(Nastaviće se)