Piše: Predrag R. Petrović
Iz anala nije poznato, kada se tačno vratio i da li je pušten Đurađ, da se vrati iz Skadra u Amalfi, ili je pobjegao, ali postoje zapisi i podaci u Amalfiju i u genealogijama o Đurađevom boravljenju u Amalfiju poslije dolaska iz Skadra. Najranije pominjanje Đurađa je u ital. genealogiji i heraldici „Nobili Napolitani – Castriota Scanderbeg” gdje je dato, da je „Nobile in Amalfi con Giorgio tesoriere del duca di deta citta, che ottenne la cittadinaza napoletana nel 1513” (.. Plemić u Amalfiju Georgio – Đurađ, blagajnik vojvodstva tog grada dobio je građanstvo Napulja od 1513.) i zatim, kad je 8.10.1514. proglašen za patricija Napulja (nenapolitanca) „nobile cittadino napolitano fuori Seggio” (ital. genealogija - Libro d’ Oro - Alagno, Aurelia Algano), ali ovi podaci se ne mogu uzeti kao apsolutna potvrda i njegovog boravka u Italiji odnosno Amalfiju u tom periodu, već samo kao indicija.
I kod italijanskoh autora istoriopisaca, koji opisuju ovaj period nalazimo podatak o Đurađu II u Amalfiju 1513 god.: N. De Simone-Paladini: „Due Poeti nel travagliato 700 salentino” (Napoli 1836) st. 67 – ”..il figlio Giovani con la madre Andronica Comneno cerco scampo in Italia e fu ascritto al patriziato veneto; un figlio di costui, un altro Giorgio, passo nel Napoletano, dove nel 1513 fu Tesoriere del duca di Amalfi..” (..sin Ivan sa majkom Andronikom Komnen, koji su uvršteni u plemstvo Venecije, potražio je spas u Italiji; jedan njegov sin Georgio – Đurađ II prelazi u napuljski kraj gdje je od 1513. rizničar vojvode od Amalfija..) što isto ne može biti dokaz prvoredne pouzdanosti, kao ostali dokazi iz kasnijih godina.
Zatim imamo zapis iz 1515. god. da je Georgije Kastriot kao upravnik trezora vojvodstva Amalfija „partecipa ed una riunione per decidere cosa fare per evitare la rovina dell’antica chiesa cattedrale” (učestvovao na jednom sastanku na kojem se odlučivalo o sanaciji katedrale) –Memorie storico-diplomatiche dell’antica citta e ducato d’Amalfi II - Salerno 1881 st. 67- 68. Hronološki iza ovoga su i dva dokumenta iz 1516. god. Jedan je zapis notara N. Vitaljana iz Tramontija od 8. novembra 1516, koji se odnosi na koncesiju od jedne kestenove šume, blizu Ađerola u oblasti Lo Morilo, koju je izdao Georgije Kastriot prokurator manastira San Lorenco u Amalfiju („magnifico Giorgio Castriota, procuratore del monastero di San Lorenco di Amalfi”), u korist T. Kazanove (F. Maria Pansa - Istoria dell’antica republica di Amalfi II - Napulj 1724, st. 161) i drugi dokument je almanah manastira Sv. Laurent u Amalfiju od 1516, gdje je spomenut kao prokurator manastira (manastirski administrator – upravitelj) „Magnificus Dominus Georgius Castriota procurator Monasterij S. Laurentis”.
Takođe, i po hronološkim provjerama Đurađeve porodice u Amalfiju, prema kasnijim poznatim godinama, može se zaključiti njegovo odsustvo iz Amalfija u tih desetak godina posle 1503. odnosno, kada je boravio u kofinaciji u Skadru. Jedan interesantan podatak, koji takođe dokazuje, da Đurađa nije bilo u pretpostavljenom periodu u Amalfiju, je po podatku kod Karla Padiljonija i ploča postavljena u kapeli „Sv. Đorđa (San Giorgio)” ili „Blažene Device Milosrđa (Beata Vergine della Pieta)”, glavne amalfiske katedrale Sv. Apostola Andreje („San Andrea Apostolo”) u toku 1506. god., kada se po svemu sudeći nije znala sudbina Đurađeva u turskom zatočeništvu u Skadru, te je u natpisu stajalo i „...sibi posterisque suis vivens feci (za spas njegovog budućeg života)”. Ovom postavljanju spomen ploče, ili prije se može reći tzv. „zavjetne ploče” za milost neizvjesne Đurađeve sudbine prethodilo je, da se – mnogo od 18 decembra 1505. godine iz Istambula proširio glas „Skenderbega je stigla turska sudbina” ( ...tanto che il 18 dicembre 1505 si diffuse da Constanantinopoli la voce che „Scandarabecho sa fato turco” kako je dato kod Đ. Valonea, a i kod P. Petea, o čemu će se još govoriti u poglavlju o Đurađevim potomcima u Amalfiju.
Ovim bi bila iznijeta dokumentarna građa, koja je podloga istraživanju o Kastriotima u Italiji, odnosno njihovim prelascima u Albaniju radi pokretanja antiturskih pokreta i o učešću u Mletačko-Turskom ratu 1499-1503 Đurađa Kastriota Skenderbegovog unuka uz natpise po istoj temi niza autora.
Ako izvršimo komparacije predanja o porijeklu Drekalovića i to verzije o genetskoj vezi Drekalovića sa Kastriotima, sa stvarnim događajima u Mletačko-turskom ratu 1499–1503. god. u kojem je učestvovao Đurađ Kastriot Skenderbegov unuk, a i u ustanku u istim godinama u Albaniji, datim na osnovu mletačkih anala M. Sanuda, moći ćemo, da procijenimo u kojoj mjeri su predanja blizu istoriske istine o porijeklu Drekalovića.
Ponovićemo ovu verziju porijekla Drekalovića, kako je iznijeta kod J. Erdeljanovića: „Po pričanju Drekalovića njihov je praotac Drekale, unuk arbanaškog kneza i čuvenog junaka Đurađa Kastriota (Skenderbega) od sina mu Jovana. Jovan je, vele, po smrti očinoj pobjegao u Italiju, a ostavio „đetinju” ženu, koja se skloni od Turaka u svoj rod, u arbanaško pleme Kastrate (neki vele Klimente). Ali se nije ni tu osjećala bezbjednom nego se skloni u dolinu rijeke Cijevne (neki vele u Selca, a neki u Brštan) u kuću nekakva dobra čovjeka, gdje rodi sina. Dijete bude tamo kršteno po katoličkom obredu i dobije ime Drekale. Po savjetu toga čovjeka pođe majka Drekalova zajedno sa djetetom u Kuče i dođe u kuću Nikeze Marina Mrnjavčića u Bezihovu. Nikezi je ona ispričala od koga je roda, i kako je Nikezi umrla žena, on se oženi njome obećavši da će njenu sinu Drekalu, kad odraste, dati ravan dio imanja kao i svojim sinovima”.
(NASTAVIĆE SE)