PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Rat Austrije i Turske 1788–1791. bio je najznačajniji od svih ranijih ratova u kojima je srpski narod predstavljao jedan vidljiv faktor. On je imao karakter jedne male revolucije i oslobodilačkog pokreta. Iz Srbije je oko sto hiljada prebjeglica tražilo sklonište na austrijskoj strani, a iz Bosne oko dvadeset hiljada. U isto vrijeme, dobrovoljačke jedinice su izbacile na površinu nekoliko jakih ličnosti koje su se počele nametati kao vođe naroda. Među imenima starješina u ovom ratovanju pominju se mnoge vođe Srpske revolucije nakon 1804. Jedan od manje poznatih učesnika bio je i Karađorđe Petrović, budući vođa srpske revolucije. Nije dobio viši čin od drugih, ali je vještinu rata savladao bolje od njih.
Ovaj je rat iz temelja počeo da mijenja odnos habzburških vlasti prema pravoslavnim narodima u monarhiji. Od 26. avgusta do 22. novembra 1790. održan je u Temišvaru sabor od 100 srpskih predstavnika, ravnopravno podijeljenih po 25 iz četiri različita staleža i profesije; plemići, sveštenici, predstavnici iz Vojne granice i Provincijala. Caru je podnesen jedan zahtjev Gravamina et postulata, koji treba smatrati kao prvi srpski nacionalni program. Neposredno poslije toga su i Rumuni formulisali svoj prvi nacionalni program Supplex libellus Valachorum, nastao kao posledica pokreta među Srbima u isto vrijeme. Temišvarski sabor je zasijedao sa prekidima, pa se i datovanje njegovih zasijedanja u literaturi različito pominje, kao što je i broj učesnika između prvobitnih 75 i konačnih 100 odgovarao zahtjevima na različitim zasijedanjima. Na sabor su došli i predstavnici Srba iz Srbije sa beogradskim mitropolitom iz Mačve. Kongres je zahtijevao da bečki dvor zakonski odredi srpsku političku autonomiju u carstvu, da se izjednači sa drugim narodima (Njemcima i Mađarima) koji su smatrani privilegovanim nacijama. Zbog otpora mađarskih vlasti da se na teritoriju istorijske Ugarske Srbima da određena autonomija, bečki dvor se zadovoljio obećanjem da će ona biti ostvarena na turskoj strani, u ratu koji još nije bio tragično okončan opštim povlačenjem.
Poslije pogibije Šćepana Malog, Crna Gora je još za dvije decenije ponavljala jednu monotonu istoriju sukoba unutra i spolja. Postojali su nesporazumi između guvernadura i cetinjskog vladike, sa uzajamnim otimanjem i prepuštanjem prvog mjesta. U Skadru se osilila porodica Bušatlija, koji su stajali na čelu skadarskog sandžaka od 1763. do 1781. Jedno vrijeme su bili nepokorni sultanu, pa su sve više izgrađivali elemente nezavisne države. Mahmud-paša Bušatlija je uspio da razbije crnogorski otpor i zauzme Cetinje, gdje je ostao šest dana, od 23. do 29. juna 1785. Pri ponovnom pohodu na Crnu Goru u julu 1796. došlo je do sukoba kod Martinića, gdje su tri hiljade crnogorskih branilaca uspjeli da razbiju znatno brojniju tursku vojsku. Neki podaci govore da je imala 18.000 vojnika. Nova i značajnija bitka odigrala se na Krusima 22. septembra 1796, gdje se sukobilo 10.568 crnogorskih i 40.460 turskih vojnika. Poginuo je i sam Mahmud-paša Bušatlija.
Dvovlašće između guvernadura, jedno vrijeme Jovana Radonjića, i vladike Petra I Petrovića održavalo se i u različitim koncepcijama organizovanja države. Guvernadur je imao veze sa Rusijom, a poslije sa Austrijom i mislio da ova poslednja treba da uredi vlast u Crnoj Gori. Mitropolit Petar I je držao vladičanski dvor od 1782. do 1830. Uspio je da iz tradicionalnog Zbora glavara izdvoji jednu narodnu skupštinu „Skup glavara”, kao nastavak ranijeg Zbora glavara koji je bio predstavništvo svih plemena. Ova nova narodna skupština će postati osnova za organizovanje države u Crnoj Gori. Kruna organizovanja plemenskog društva je bilo donošenje jedne vrste ustava. (Zakonik obšči crnogorski i brdski) krajem 18. vijeka. Prethodila je jedna skupština prvaka na Cetinju koja je 1. jula 1798. donijela zaključak o ujedinjenju svih snaga za borbu protiv Mahmud-paše Bušatlije. Taj je dokument kasnije nazvan „Stega”, pa iako ne predstavlja formalno neki zakonodavni akt, bio je uvod u „Zakonik obšči” koji će uslijediti u oktobru iste godine. To je bilo podrezivanje korijena staroj plemenskoj organizaciji i uspostavljanje temelja države u Crnoj Gori. Ovo je bio dalek uticaj Francuske revolucije da je nacija ono što ima pravo na svoju državu. Venecijanska republika je propala 1797. godine. Istočnu jadransku obalu okupirali su Austrijanci i vjetar je počeo da nanosi Dantonove riječi da se pravda i politika ne razdvajaju.
Gerilsko ratovanje srpskih dobrovoljačkih jedinica u ratu Austrije i Turske od 1788. do 1791. bila je generalna proba srpske revolucije 1804–1815. Tu je obrazovan prvi starješinski kadar revolucije 1804, te su naučene turske slabosti, a tu se naučilo kako se organizuju jednice za duži rat i kako se one snabdijevaju. Tu se i naučilo da se ne smije vjerovati bečkim carevima, nego „u se i u svoje kljuse”.
(KRAJ)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.