-Piše: Milica KRALj
U eseju „Kako se prave pjesme” povodom smrti Jesenjina, Vladimir Majakovski je zapisao: „Jesenjinov kraj ogorčio nas je, ogorčio, obično ljudski. Ali, ovaj kraj učinio nam se i odmah potpuno naravan i logičan. Saznao sam o tome noću, ogorčenje bi sigurno ostalo ogorčenje, i vjerovatno bi se razišlo do jutra da novine nisu donijele predsmrtne stihove. Poslije njih Jesenjinova smrt je postala književna činjenica. Odmah je postalo jasno koliko će kolebljivaca ovaj snažni stih, dovesti do omče i revolvera. I nikakvim novinskim analizama i člancima ne može se taj stih poništiti.”
Jednog vedrog proljećnog jutra, 14. aprila 1930, Majakovski je, kao i pet godina ranije Jesenjin, shvatio da je vrijeme za njega postalo preteško. Na stolu je ostala oporuka pisana njegovom rukom. Nesporazum sa životom doveo ga je do revolvera:
„Svima! Zbog moje smrti ne krivite nikoga. Nikakvih priča: Pokojnik se toga gnušao. Mama, sestre, drugovi, oprostite mi: nije ovo način (ne savjetujem ga nikome), ali nema izbora. Druže, vlasti, moja se porodica zove, Lili Brik, moje sestre i Veronika Vitildovna Polonski... Ako možeš omogući im egzistenciju. Zahvaljujem.”
Vladimir Majakovski rođen je 1893. godine u porodici šumara u gruzijskom selu Bagdadi, kao treće dijete uz sestre Ljudmilu i Olju. Gimnaziju je učio u Kutasiju i već 1905. učestvuje u demonstracijama protiv carske vlasti još kao desetogodišnji dječačić, a sledeće godine, poslije očeve smrti sa porodicom prelazi u Moskvu. Godine 1909. postaje član Boljševičke partije. Nekoliko puta je hapšen i baš tada 1912. počinje da piše stihove. U butirskoj tamnici napisao je čitavu svesku stihova koju mu oduzimaju na vratima tamnice prilikom izlaska na slobodu.
Tragediju „Vladimir Majakovski” napisao je 1913. i ona je odmah odigrana 2. decembra u petrogradskom pozorištu „Luna-park.”
Do Oktobarske revolucije piše stihove koji predstavljaju „šamar društvenom ukusu”.
Odmah se upisuje u školu vajarstva i slikarstva gdje upoznaje Davida Burljuka, ruskog futuristu koji hvali njegovu poeziju. Majakovski već svojim prvim pjesmama raskida sa tradicionalističkom poezijom s namjerom da stvori novu poeziju urbanističko- revolucionarnog tipa.
Majakovski je u svemu bio pjesnik, u svemu je pretjerivao. Kad je bio srećan bio je to do neba. Kad je bio nesrećan – išao je u drugu krajnost. Neprestano je pisao i u šetnji, i dok je igrao, i dok je razgovarao sa ženama, na kutijama cigareta, salvetama, papirićima – jednom riječju –svuda.
Poznanstvo sa Ljiljom Brik, 1915. godine, učinilo je da ona do kraja njegovog života ostane njegova najveća ljubav. U dnevniku je o tom datumu zapisao: „Odlazio kod Brikovih, Osipa i Ljilje, žene veoma lijepe i krupnooke, crne.”
Ljilja Brik, o prvom njihovom susretu piše: „Prvi put Majakovski je došao kod mene i Brika u Petrograd iz Finske. Tamo je bio Gorki i mnogi drugi. Znali smo za Bloka, ja sam cjelokupnog Puškina znala napamet kao i Ljermontova. Kasnije nam je Majakovski čitao poemu „Oblak u pantalonama” , izgledalo je kao da čita prozu. Nas šestoro ili sedmoro slušalo je. Nikada ranije sličnu pjesmu nismo čuli. To je bila revolucionarna pjesma i po formi i po sadržini. Čak nam je Blok poslije toga postao malo dosadan. Ova pjesma bila je upravo to što smo željeli da bude napisano i pročitano. Zvučalo je savršeno. Brik se obratio Majakovskom: Čak iako nikada više ništa ne napišete, vi steveć genijalan pjesnik. Brik mu je pomogao da objavi ovu poemu.
Ljilja Brik se u dvadesetoj godini udala za Brika koga je zavoljela kad je imala trinaest godina. Voljela ga je uvijek, a Majakovskog nikada nije zaboravila. Briku je rekla da voli Majakovskog, a on je odgovorio da razumije njenu ljubav i zamolio je da se ne rastaju. I tako su živjeli utroje u nepomućenom prijateljstvu.
Ljilja Brik se nikada nije odvajala od zlatnog lanca koji je bio napravljen od dva zlatna prstena koji su se nalazili jedan u drugom, od prstenja koje su ona i Majakovski jedno drugom poklonili. Na većem su bili ugravirani inicijali Majakovskog, a iznutra ime Lili Brik, na njenom – manjem, sa spoljne strane ugravirana su prva tri slova riječi – ljubov.
Nastaviće se