-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Od kolege Branka Petranovića, zrelijeg, iskusnijeg i ozbiljnijeg, naučio sam kako se uči. Kad smo završili studije i kad smo postali profesori na Filozofskom fakultetu, nastavili smo s druženjem i prijateljevanjem. Zato što sam ga uvažavao kao velikog znalca naše najnovije istorije, u kojoj, po mom čvrstom uvjerenju, kod savremenika nije imao premca, u nekoliko izbornih ciklusa zalagao sam se za to da ga Odjeljenje istorijskih nauka SANU predloži kao svog kandidata i izabere ga za dopisnog člana. Nažalost, u tome nijesam uspio. Za najnoviju istoriju kao nauku moje kolege iz SANU nijesu imali razumijevanje. Posmatrali su je kao dio aktuelne politike i zbog toga su smatrale da Branko ne zaslužuje da bude član SANU. Zanimljivo je i to da je Crnogorska akademija nauka i umjetnosti bila spremna da Branka primi u svoje redove. Međutim, Branko je to odbio. Čak i kad mi je bilo jasno da neće biti izabran u SANU, nije htio da postane član CANU. O tome mi je rekao: „Ako ne mogu da budem član SANU, do čega mi je stalo, neću da budem član CANU”. (...)
Prije no što sam pošao u vojsku, dogovorio sam se s profesorom Vasom Čubrilovićem da mu se po demobilizaciji javim da bi mi našao mjesto u nekom institutu, muzeju ili arhivu, a na kojem bih mogao da se bavim i naukom. Zato sam se odmah po izlasku iz vojske javio profesoru da zna da sam vojsku odslužio i da očekujem zaposlenje. Profesor me je posavjetovao da negdje privremeno nađem posao, a da će on pokušati da obezbijedi jedno asistentsko mjesto kod njega na Katedri za istoriju naroda Jugoslavije u novom vijeku, pa kad to bude uradio, da će mi se javiti. Kako se sve to dešavalo uoči početka školske 1958. godine, otišao sam najprije u Kikindu. U tom gradu tada je postojao jedan poletan odbojkaški klub s ambicijama da se domogne što višeg takmičarskog ranga. Većinu odbojkaša činili su mladi prosvjetni radnici, učitelji i nastavnici. Oni su željeli da se zaposlim u Kikindi i da postanem član njihovog odbojkaškog kluba. To se moglo lako ostvariti zato što je predsjednik kluba bio ugledni gradski funkcioner zadužen za prosvjetu. Baš tada u kikindskoj gimnaziji bilo je upražnjeno jedno mjesto profesora istorije. Međutim, Kikinđani su mi ponudili mjesto profesora istorije u osmogodišnjoj školi. Mjesto profesora istorije u gimnaziji dato je jednom mom kolegi, Kikinđaninu, iz poznate porodice prosvjetnih radnika. Nezadovoljan takvim rješenjem, odlučio sam da odbijem ponudu Kikinđana, a da prihvatim posao u Zrenjaninu, u Srednjoj ugostiteljskoj školi, gdje i nijesam predavao istoriju nego državno uređenje i geografiju s turizmom. Bili su to predmeti koji mi uopšte nijesu odgovarali, za koje nijesam imao udžbenike i za čije predavanje sam se ozbiljno morao pripremati. Međutim, Zrenjanin mi je odgovarao više od Kikinde zato što sam tu u kući mog oca imao obezbijeđen stan i hranu, a ja sam htio da uštedim nešto novca za predstojeći odlazak u Beograd i za tamošnje izdržavanje.
Čim je počela školska godina, zrenjaninska Srednja ekonomska škola angažovala me je da u odsustvu oboljelog profesora istorije preuzmem sve njegove časove. Kako je taj moj kolega imao i honorarne časove u večernjoj ekonomskoj i partijskoj ekonomskoj školi, preuzeo sam i te časove. Tako se desilo da sam imao dva i po puta više časova od propisane norme. Iako sam bio u dobroj fizičkoj kondiciji, bilo je to za mene, početnika, ne samo veliko fizičko već i intelektualno opterećenje. Pored pripremanja za predavanja iz poznavanja društva i geografije s turizmom morao sam da se pripremam i za razne metodske jedinice iz opšte i nacionalne istorije. Moj radni dan počinjao je u osam časova ujutro, s kratkom pauzom za ručak, a završavao se do devet ili deset časova uveče. Zbog svakodnevnog velikog broja časova počele su da posustaju moje glasne žice, pa sam s nestrpljenjem očekivao vikend da ih odmorim. I pored tog velikog fizičkog i intelektualnog opterećenja, koje nije bilo lako izdržati, uspio sam da sakupim arhivske i druge podatke za moj prvi naučnoistraživački rad „Srpski vojni logor kod Perleza u 1848. godini”, koji je objavljen 1961. u Matičinom „Zborniku za društvene nauke”.
Krajem juna 1959, po završetku školske godine, profesor Čubrilović mi je javio da će me od početka jula preuzeti Filozofski fakultet kao profesora srednje škole dodijeljenog na rad. Tako sam, u tom svojstvu, koje je prethodilo zvanju asistenta, počeo da radim na Filozofskom fakultetu od 1. jula 1959. godine. Uprkos velikom poslu kojim sam u Zrenjaninu bio opterećen, iz oba školska kolektiva u kojima sam radio nosim lijepa i prijatna sjećanja. Kao mladog profesora, početnika bez iskustva, starije kolege prihvatile su me na najbolji mogući način. Razložnim i prijateljskim savjetima koji se tiču nastave posebno su me zadužili profesori Živa Kolarov, Boško Bogojević i Đurđevka Stojković. Vrlo bliske odnose uspostavio sam sa svršenim bogoslovom i pravnikom Timotijem Rajićem, koji je prije rata bio gradski veliki bilježnik Bečkereka i Petrovgrada a poslije rata rukovodilac Zrenjaninskog arhiva. On je posjedovao bogatu biblioteku i bavio se istorijom.(NASTAVIĆE SE)