- PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
U Zrenjaninu sam imao prilike da se upoznam i s uglednim političarem Slavkom Županskim i cijenjenim piscem i likovnim kritičarem Todorom Manojlovićem. Iako sam u Zrenjaninu radio samo jednu školsku godinu, s nekim od tadašnjim mojih đaka do danas sam ostao u prijateljskim odnosima.
Moje zaposlenje na Filozofskom fakultetu zasmetalo je nekim partijskim aktivistima. Smatrali su da me moje uzdržano političko ponašanje tokom studija, koje su oni tumačili i kao neprijateljsko, ne preporučuje za rad na univerzitetu, da za to mjesto, kako se u ono vrijeme govorilo, nijesam politički podoban. S tim uvjerenjem, a s namjerom da me otjeraju s fakulteta, oni su se obratili i profesoru Čubriloviću. Politički iskusan i oprezan, ne želeći da ima bilo kakvih problema s partijom, profesor me je zbog toga pozvao i rekao mi: „Ako hoćeš na univerzitetu da napraviš naučnu karijeru, moraš ući u partiju. Time ćeš zapušiti usta onima koji su protiv tebe. Ja sam već razgovarao s asistentom Đorđem Kneževićem. Javi mu se da on obavi proceduru oko tvog prijema”. To prijateljsko upozorenje, koje je zvučalo i kao naredba, ja sam prihvatio. Postao sam član partije i, kako je profesor predvidio, zapušio sam usta onima koji su bili protiv mog dolaska na fakultet.
U vrijeme kad sam došao na fakultet, na Odjeljenju za istoriju vladao je hijerarhijski red. Tačno se znalo mjesto nas mlađih – asistenata, i onih starijih, naših profesora. Profesori su za nas bili naučni gorostasi. Mi smo im prilazili s puno poštovanja. Oni su se prema nama odnosili maksimalno korektno, ali nijesu mnogo respektovali naše stavove, ni blizu onome kako je moja generacija uvažavala stavove svojih asistenata. Nama, tadašnjim asistentima, nije padalo na pamet da ne ispunimo svoje asistentske obaveze i da se ne odnosimo prema profesoru s dužnim poštovanjem. Nije se moglo ni zamisliti da im u svako doba dana zakucamo na vrata, i kad je za to bilo i kad nije bilo vrijeme, što se nama kasnije često događalo. Tada se tačno znalo gdje je kome mjesto, šta kome priliči, a šta ne priliči. Tako, na primjer, kad su održavane sjednice našeg odjeljenja, mi, asistenti, znali smo da ne treba mnogo i svuda da se miješamo. Kad sam došao na fakultet i dok nijesam upoznao postojeći red, dogodilo mi se da sam jednom prilikom, kad je bilo riječi o dr Mihovilu Tomandlu, našem poznatom istoričaru koji je živio i radio u Pančevu, pokušao o njemu da kažem nešto pohvalno, a profesor Novak je digao ruku i rekao: „Tacet!” Od tada se ni ja, ni moje kolege nijesmo usuđivali da govorimo na sjednicama odjeljenja ako nijesmo za nešto bili pitani. Poslije toga na sopstveni račun smo se šalili da smo mi asistentni boranija, a da o svemu odlučuju naši profesori. Uprkos tom držanju na odstojanju, naši profesori brinuli su o nama, posebno o tome da što više naučimo, da na vrijeme magistriramo i doktoriramo, da postanemo njihovi dostojni naslednici.
Kad sam se zaposlio na Katedri za istoriju naroda Jugoslavije, kao rođeni Vojvođanin želio sam da se posvetim istoriji Srba u Ugarskoj i da iz te oblasti uzmem temu za doktorat. U nekoliko navrata o tome sam razgovarao sa svojim profesorom. Međutim, on nijednu od predloženih tema nije htio da prihvati. Poslije višemjesečnog natezanja na jednom od takvih razgovora energično je presjekao svako dalje dogovaranje odlukom da tema moje disertacije bude „Hrvatsko-ugarska nagodba 1868. godine”. Tu odluku obrazložio je time da treba da steknem habilitaciju za predavanja koja se tiču istorije Hrvatske i Hrvata, koja je na našem fakultetu bila zanemarena. Daljih razgovora oko izbora teme za doktorat nije bilo. Temom nijesam bio oduševljen, ali sam shvatio da je to naredba i da bi svako dalje preganjanje s profesorom bilo besmisleno. (...)
Radi sakupljanja arhivske i druge građe za izradu doktorata jednu školsku godinu (1960) proveo sam u Zagrebu, gdje sam radio u Arhivu Hrvatske, Arhivu JAZU i Arhivu grada Zagreba. Iz Zagreba sam putovao u Varaždin, gdje sam u arhivu grada pregledao rukopisnu zaostavštinu Ivana Kukuljevića Sakcinskog. Ljubaznošću gospodina Ivana Brlića imao sam uvid u dragocjena dokumenta Andrije Torkvata Brlića, koja su se nalazila u vlasništvu porodice Brlić iz Slavonskog Broda. U nekoliko navrata tokom ljetnjih raspusta istraživao sam u Beču, u Državnom, Ratnom i Upravnom arhivu, i Arhivu grada Beča, kao i u Nacionalnoj biblioteci. Kad sam 1964. godine dobio stipendiju mađarske vlade, jednu školsku godinu istraživanja obavljao sam u Zemaljskom arhivu u Budimpešti.
Moj rad i moji boravci u Beču nijesu bili lagodni. Stipendije su bile male i davane su za 10-15 dana boravka. Da bih uradio što više, ostajao sam u Beču dvostruko više dana, ali u oskudici novca, i pored hrane koju sam donosio iz Beograda, često sam bio gladan, a ručak mi se sastojao od komada hljeba i nekoliko šljiva, koje su tada uvožene iz Srbije i u velikim količinama nalazile se na tezgama bečkih pijaca. O boravku u nekom hotelu nije moglo biti ni riječi. Stanovao sam u studentskim domovima i bio sam zadovoljan i cijenom koju sam plaćao za smještaj u skromnim uslovima.(NASTAVIĆE SE)