-PIŠE: MR RADOvan FEMIĆ
Sedamdesete godine donose trijumf regionalizma. Suverenitet počiva na republikama, a one, može se reći, samo formalno tvore zajedničku državu. Istovremeno, to je vrijeme otvorenih naslijeđenih antagonizama srpske i hrvatske nacionalne i kulturne elite. Sva kultura koja je bila tipično srpski kulturni produkt, morala se imenovati jugoslovenskom, u strahu od etikete velikosrpskog nacionalizma i srpske prevlasti. Svaka pojava koja je predstavljala izdanak srpske kulturne baštine, bez obzira na to kom period pripadala, morala je da se prikaže u republičko-pokrajinskoj artikulaciji. Tako, na primjer, rad Dositeja Obradovića smještan je na tlo Vojvodine, Laza Kostić stvara i djeluje u Srbiji i Vojvodini, i tako redom. Na ovaj način prezentiraju se stvari u Enciklopediji Jugoslavije. Još jedan drastičan primjer negacije prava na postojanje srpskog stanovišta profesor Lompar navodi u svojoj studiji. On, naime, prikazuje slučaj skraćivanja teksta o Milošu Crnjanskom u Enciklopediji Jugoslavije, po naredbi Miroslava Krleže, inače urednika te iste enciklopedije, i partijskog izaslanika na ovom projektu. Izrada Rječnika i Pravopisa srpskohrvatskog jezika su poslovi koji zbog neslaganja nisu mogli biti dovršeni, a izdavačka djelatnost Matice srpske proglašavana je za nacionalističku jeres, od strane Matice hrvatske. Pojava MASPOK-a u Hrvatskoj 1971. uzburkala je atmosferu u Jugoslaviji. Otvoreno se išlo sa zahtjevima za formiranje samostalne hrvatske države. Prije toga, još 1967. usvojena je Deklaracija o hrvatskom književnom jeziku. S druge strane, reakcija je došla od strane grupe srpskih komunista predvođenih Markom Nikezićem. Ova grupa intelektualaca zahtijevala je iskorjenjivanje birokratizma i demokratizaciju institucija. Ovaj, tzv. srpski liberalni pokret jasno je istupao protiv djelatnosti MASPOK-a i to su smatrali direktnim atakom na srpski narod u Hrvatskoj. U vezi sa ovim, vrlo je značajno zapaziti da vrh vlasti u Jugoslaviji izjednačava djelatnost MASPOK-a i srpskih liberala, težeći na taj način uspostavljanju neke vrste ravnoteže i uravnoteženog pristupa svim ,,negativnim” pojavama u društvu. Ova epizoda za rezultat imala je ostavke čitavog niza funkcionera Partije na tlu Srbije, na čelu sa Markom Nikezićem. Inače, 1974. godina je, po mišljenju akademika Čedomira Popova, takođe jedna od prelomnih godina, gdje se pokazala sva zamisao slabljenja Srbije da bi došlo do dekomponovanja i rasturanja Jugoslavije. Srbija se smatrala najjačim stubom i osloncem jugoslovenskog jedinstva. Zato je pokrajinama dat status koji je bio samo korak do državnosti, kako bi one bile taj faktor koji bi slabio Srbiju kao državu. Konačan cilj je bio, tvrdi akademik Popov, slabljenje Srbije kao države kako ona ne bi bila u stanju da brani Jugoslaviju. Tada je, u stvari, po mišljenju akademika Popova, počela politika koju je definisao Lazar Koliševski u vrhu Saveza komunista, s tezom „slaba Srbija – jaka Jugoslavija”. To je zapravo trebalo da znači – tobože jaka Jugoslavija – u suštini slaba Srbija, da bi se došlo glavnom cilju – raspadu Jugoslavije. Cio ovaj proces poslije Ustava iz 1974. pokazivao je da Jugoslavija ide korak po korak prema vlastitom rasturanju.
Čedomir Popov zastupa tezu po kojoj je Tito tu bio koheziona snaga, jedina koja je još držala Jugoslaviju iz njegovih ličnih ambicija i političkih koncepcija da bude vladar jedne snažne i velike države. Odmah nakon njegove smrti politika koju je on inaugurisao pokazala se potpuno neefikasnom, a to je u praksi značilo put u raspad Jugoslavije. Stavove akademika Čedomira Popova dijeli i profesor Ljubodrag Dimić. Po njegovom mišljenju, Ustav iz 1974. godine naprosto je konzervirao ustavno-pravnu situaciju u Jugoslaviji. U suštini, pokrajine unutar Srbije su dobile mogućnost da budu konstitutivni dio federacije, i da se za sve pitaju kada je Srbija u pitanju. Istovremeno, Srbija nema gotovo nikakvih ingerencija na teritoriji pokrajina. Ovakav položaj Srbije, po mišljenju profesora Dimića, najdirektnije je predstavljao tempiranu bombu u ustavnim temeljima Jugoslavije. Sluha za promjenu ove državno-pravne situacije kod ostalih članica Jugoslavije nije bilo, uprkos nastojanjima srpskog rukovodstva u više navrata, da se ova situacija promijeni. Godina 1976. dodatno je osnažila partikularizam. Tada je, naime, ukinuto jugoslovensko državljanstvo. Stanovnici SFRJ postali su državljani republika i pokrajina. U suštini, tvrdi Laslo Sekelj, kult Josipa Broza Tita bila je jedina nit koja je od 1972. držala Jugoslaviju na okupu. Povlačio se znak jednakosti između Tita i Jugoslavije, kao države i vlasti. Najbolja ilustracija ovih odnosa svakako su ekonomski pokazatelji. Ovi parametri govore sledeće: procenat preduzeća koja su imala pogone izvan vlastite republike u periodu 1976–1984. godine iznosio je između 0,2 i tri odsto. Interesantno je zapaziti da se sa Jugoslavijom identifikuje najviše omladina. Procenat robe proizvedene i prodate unutar iste republike 1987. u Crnoj Gori iznosi 59. Interesantno je zapaziti da se sa Jugoslavijom identifikuje najviše omladina, a u Srbiji 76,2. Interesantno je zapaziti da se sa Jugoslavijom identifikuje najviše omladina. Najveći procenat deviza ostvaren u republici (kao izvoz ili nerobni priliv) ostajao je u samim republikama. Godine 1990. taj procenat se kreće između 84 (Makedonija) i 95 odsto. Interesantno je zapaziti da se sa Jugoslavijom identifikuje najviše omladina. (Slovenija). Iz svega navedenog, jasno se da zaključiti da je od `70-ih godina XX vijeka SFRJ predstavljala neku vrstu saveza republika i dvije pokrajine. Istovremeno, SKJ bio je koalicija republičkih i pokrajinskih partijskih organizacija, bez stranačke hijerarhije i centralizma koji je do `70-ih godina bio na sceni.
(Nastaviće se)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.