-PREVEO I PRIREDIO: VOJIN PERUNIČIĆ
Priče o nasilnom brijanju brada i prisiljavanje ruskog čovjeka da se oblači u inostranu odjeću, a sve je počelo sa Petrovim povratkom iz inostranstva, tačne su i obiluju scenama, zaista bezobraznim, koje unižavaju ljudsko dostojanstvo. To se dešavalo na momente i kao da car nije to radio ozbiljno, već da se šalio. U februaru 1699. godine na gozbi kod Leforta, gdje su bili prisutni najugledniji ljudi sa dvora, Petar je bio među njima sa makazama u rukama i on im je lično strigao pramenove brade i otsijecao komade sa njihove odjeće. Sijekući im dugačke i široke rukave sa ruskih kaftana, koji su, stvarno bili neprilagođeni za rad, car im je podrugljivo dobacivao: „Oni vam samo smetaju, uvijek može da se desi nešto nepredviđeno, možeš sa njima da slomiš staklo ili da ti upadnu u čorbu“. Takva zabava je, vjerovatno, bila potpuno bezazlena u tim vremenima.
Još više je srozavalo Petrov ugled njegovo podrugivanje crkvi sa svojim neukusnim i pakosnim šalama. Uz to, ako i ostali njegovi postupci, koji su ponekad bili okrutni, nijesu bili opravdani, onda bi ovdje, čini mi se, bilo besmisleno tražiti logiku.
Još dok je bio mlad on je započeo igru i ismijavanje „budalaste, najsmješnije i najpijanije“ družine, na čijem čelu je bio njegov prvi učitelj Nikita Zotov, koji je nosio zvanje kneza-pape i kasnije nastavio da se igra i u zrelim godinama. Knez-papa je predvodio konklavu od 12 kardinala, starih pijanaca i halapljivaca, sa kojima je bio i veliki broj takvih istih episkopa, arhimandrita i drugih sveštenika. Petar je lično u toj družini imao čin protođakona i lično je on sačinio statut i pravilnik za tu družinu, u kojima je bilo sve predviđeno do najmanjih detalja.
Riječ „papa“ je uzeta iz terminologije katoličke crkve i uopšte Petar nije imao za cilj da ismijava katolike, to se on podsmijavao crkvi uopšte, međi kojima i pravoslavnoj crkvi. Često se događalo da sva ta pijana, lakrdijaška družina od oko 200 ljudi, predvođena Petrom, šeta cijelu noć po ulicama Moskve uz buku i veliku galamu i upadala u tuđe kuće pravoslavaca za vrijeme svetog Velikog posta, koji su morali da nahrane i napiju nepozvanu huligansku rulju. Kasnije su to radili i u Peterburgu.
Niko od istoričara i ne pokušava da nađe bilo kakvo približno zadovoljavajuće pojašnjenje za to čudno Petrovo ponašanje. Jasno je da crkva mnogo šta od toga što je Petar radio, nije dozvoljavala, ali mu se nikad nije ozbiljno suprotstavljala. Savremenici su veoma često prekorijevali zvaničnu crkvu baš za malodušnost, a ne zbog toga što se protivila reformama.
Teško je objasniti Petrovo ponašanje i njegove nedostatke u vaspitanju. Iako je Petar imao nekakvo redovno vaspitanje, onda je to bilo crkveno, on je i u zrelim godinama znao napamet Jevađelje. Petar nije bio ateista, on je povremeno išao u crkvu, pisustvovao službama i molio se, iskreno mu je bilo žao ruskog sveštenstva zbog slabe pismenosti, smatrao je da se u tom pogledu mora mnogo šta unaprijediti. Prema tome, ako je on i mogao da ima osjećaj nekakvog negativnog odnosa prema vjerskim gledištima i shvatanjima, onda je to moglo biti prema bezbožnicima i starovjercima, koje su popularisali strelci, ali ne nikako prema zvaničnoj ruskoj crkvi.
Nije to bila ni obična šala, kojoj su ponekad bili skloni čak i duboko vjerujući Rusi. Stranci su, na primjer, više puta isticali i tada i mnogo kasnije, da su svi Rusi, bez izuzetka, bogobojažljiv narod, ali, ipak, vole da se našale sa svojim popovima i sa njihovom strašću prema vinu i pretjeranom prejedanju. Možda je bilo moguće da se svi ovi Petrovi ispadi svedu na zaborav, ali je nesreća u tome, što su se te njegove zlobne šale zadržale desetinama godina.
Nije ubjedljiva ni hipoteza nekih inostranih istraživača, koji su karikaturalno pretpostavljali da se u crkvi vodi nekakva duhovna borba sa sujevjerjem, koje je svoj vijek odživjelo. Čudan je način borbe sa sujevjerjem, kad pijana družina naručuje sebi votku u flašama nalik na Jevanđelje. Da ne pričamo još i o tome da Petru nijesu jasna religiozna gledišta, zar bi on vodio ozbiljne diskusije o uzajamnim odnosima svjetovne i crkvene vlasti u Engleskoj sa episkopom Barnetom.
Ima raznih legendi o caru, među kojima i bajkovitih. Po jednoj od njih, za vrijeme putovanja po inostranstvu, stranci su zarobili cara, ubacili ga u bure i bacili u more, a umjesto pravoga cara su poturili zločinca, bezbožnika ili antihrista, koji će da upropasti sve što je rusko i uništi cijeli ruski narod. Po drugoj priči, car se nekim čudom, ipak, uspio spasiti iz zatočeništva, jer se, tobože, umjesto njega uvukao u bure nekakav hrabri strelac. I pravi car će uskoro da se vrati i da zavede red, protjeraće strance i sve će da bude kao nekad i život će krenuti putem kojim su živjeli njihovi djedovi.
Čovjek je davao otpor svemu. Najviše zbog toga što je za njega skoro sve bilo novina, što mu je bilo čudno i tuđe i zato što ga je to silom lomilo, preko koljena, ne poštujući ni njegova osjećanja, ni dušu.
Petar je morao više puta da silom guši pobune u narodu, zbog čega je povlačio jedinice sa fronta za kaznene operacije. Jedna od najpoznatijih pobuna bio je ustanak tih istih strelaca u Astrahanu 1705. godine. U pismu, koje su poslali donskim kozacima i pozvali ih u pomoć, strelci su naveli razloge pobune, objasnivši im da ne čine to zbog teškoća u službi ili naređenja, mada je i to izazvalo dosta nezadovoljstva, već, naravno, zbog neizdrživog ponižavanja ljudi. Među uvredama prvo su naveli nasilno brijanje brada, nošenje njemačke odjeće, bez koje se nije moglo ući u crkvu na molitvu, zabrana pušenja itd. Donski kozaci nijesu podržali Astrahance te godine, ali kroz dvije godine sami su se pobunili, a vlada je ugušila i tu pobunu. Pobunu su nazvali Bulavinskom po imenu atamana Kondrata Bulavina.
K R A J