-PIŠE: Dr Radoslav T. Stanišić, filmski i TV reditelj
Za Tatijevu vrstu komike, scena ili portret su izuzetno pažljivo odabrani tako da već po sebi predstavljaju djelove sintakse ovog neobičnog filmskog jezika komedije. Ono što zapažamo u tim mnogobrojnim prizorima veoma često je u pojednostavljivanju dovedeno do konvencije. Čini se stoga da su izvjesne ljudske osobine skoro nepromjenljive i karakteristične za svaku zemlju, vrijeme, pa i situaciju. Tati ih čak ostavlja u njihovom prirodnom realizmu, ali ih tako posmatra ili koristi da nam izgledaju sasvim drugačije, najčešće smiješne, a ponekad i sasvim groteskne. On ne pravi greške u posmatranju i stoga zadivljuje preciznošću. Svaka slika je do te mjere savršeno komponovana od odabranih ljudskih reakcija i prizora da se čini studijom ljudske prirode. Za Tatija te psihološke nijanse nisu nešto apsolutno urođeno ljudima i zato se nikad i ne podsmijeva njihovom fizičkom izgledu, inteligenciji, niti socijalnom statusu. Sklon je vjerovanju da se sve to upravo događa kroz egzistentne i svakodnevne situacije i da one gotovo i neprimijetno djeluju ne samo spolja već imaju i svog odjeka iznutra i utiču na promjene u ponašanju i stvaraju izvjesne zakonitosti koje možemo da uočimo kroz slične reakcije i ponavljanja kod mnogih ljudi.
Tu niko nije apsolutno bezvrijedan niti izolovan i sve je dovedeno u jednu dinamičnu strukturu koja daje obelježje vremenu, ali i pojedincima.
Ti modeli privatnog ponašanja postaju tako tipični i ono što možemo da prihvatimo i kao sinonim stvarnosti u kojoj živimo. Svako teži da se prilagodi ukusu vremena, da potvrdi sebe i ostvari lične želje i mogućnosti. Čim dođe do pomjeranja u tom mehanizmu međusobnog uticaja ili ponašanja, dolazi do potpuno nepredvidivih lomova u kojima Tati nalazi mogućnosti za svoje humoristično, često i ironično sagledavanje tih zajedničkih situacija. Ne bježi od mehaničkog ponavljanja, vrlo često koristi obrt da bi preokrenuo situaciju u svoju korist, veoma polaže na tu životnu mehaniku i lične reakcije, ali se ipak njegov Gospodin Ilo razlikuje od Čaplina ili Kitona. Ovaj lik je čak i onda kada reaguje sasvim mehanički, bez mašte i klasične dosjetke. On je apsolutno vezan za svoje vrijeme i sve njegove reakcije su izoštrene upravo u odnosu na događaje kroz koje stalno prolazi. Čini se da on djeluje potpuno lično i osobenjački dok je u suštini nešto sasvim drugo – Ilo nigdje do kraja ne insistira na svome stavu ili ponašanju. On ga ne nameće drugima, pa se na izgled čini kao da je nedodirljiv i teško je do kraja objasniti šta on osjeća, čemu teži i kako sve te svoje peripetije lično doživljava. Procesi koji se događaju u drugim ljudima i same situacije uslovljavaju ovaj lik koji postaje na izvjestan način pojam njihovog zajedničkog ponašanja i apsurdnosti koju tako ritualno u sebi podržavaju.
To je zapravo niz manifestacionih provokacija do kojih dolazi naglo i bez posebne pripreme, kako bi drugi mogli da ispolje svoje reakcije, individualnost i naličje koje publici i onim što posmatraju sve to sa strane može da bude i te kako smiješno. Ovaj lik je Tati postepeno stvarao dok ga konačno nije uobličio u filmu „Gospodin Ilo”. Otud u njemu na tako plastičan način nalazimo sintezu groteskne pantomime, estradnog podvlačenja fizičkih osobina, lakoće u stvaranju gegova, sposobnosti da se brzo reaguje na niz novih informacija i neprekidno odražava dvojstvo utisaka. Ovaj lijepi, dragi i dugovječni francuski klasik je poslije njehovih kratkih filmova u punom kreativnom smislu otkrio Žaka Tatija kao jednog od najinventivnijih i najoriginalnijh stilista filmske umjetnosti.
NASTAVIĆE SE
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.