-Piše: BudoSimonović
To mučenje na Trebeškom brdu trajalo je punih šest dana, a tek treći dan su nam donijeli neke jade da pojedemo – dotle su svi živjeli od onoga što su ponijeli iz kuće i što se zateklo u tim ojađenim torbama i zavežljajima – kaže Milivoje Čarapić. Šestoga dana nas izvedoše i okupiše pred kućom: vodimo vas, vele, natrag, onome ko vam je obećao slobodu, pa neka on vidi šta će s vama.
Vraćaju nas, dakle, natrag. Ja lično sam računao da nas vode ka nekoj od tih vrtača i jaruga u Bučju i oko Bučja, da nas tu negdje pobiju i zatrpaju. U to sam posebno bio uvjeren kad odnekud izvukoše tri para „lisica” i nas mlađe, sve po dvojicu povezaše – valjda su računali da bismo mogli pokušati da bježimo, a mi smo se jedva vukli putem koliko smo bili premlaćeni i izmrcvareni.
Prođosmo Bučje i dovedoše nas na neko Mujovo brdo – to je već blizu Goražda. Već je duboka noć, možda jedanaest ili skoro ponoć. Ne vidi se dobro i jedan od tih naših sprovodnika se u jednom trenutku nekako okliznu, opali mu puška i sam sebe rani. To je, međutim, probudilo i oružje na položajima okolo, zapuca i s jedne i s druge strane i mi se nekako nađosmo između dvije vatre. Zagruvaše i granate minobacačke. Mi nekolicina sklonismo se u toj gunguli iza neke kuće, ali nas naši sprovodnici otjeraše odatle da bi se oni tu sklonili, a nas nagnaše da se šćućurimo uz jednu obližnju među.
Ne bi zadugo, grunu jedna granata, pade, vidimo, negdje blizu nas i naši sprovonici, oni koji su se sklonili na mjestu na kojem smo do maločas bili mi, zajaukaše i počeše da zapomažu – poranjavala ih ta granata. Trojica ranjena, a jedan pogibe. Mi, nikome ni po prstu...
Kad se sve to malo smiri, dovedoše nas u stanicu policije u Goraždu i rasporediše u tri ćelije. U dvije po desetoro, u jednu jedanaestoro. Ćelije su bile dugačke po četiri metra, a široke dva i dvadeset centimetara – ni punih devet kvadrata. To su stare ćelije u koje su prije rata privođeni pijani dok se ne otrijezne ili osumnjičeni tek da prenoće. Na sredini je bila jedna drvena platforma, nešto poput francuskog ležaja i može se zamisliti kako smo mogli da se smjestimo, nas jedanaestoro u tolikom prostoru i na tom ubogom ležaju bez ćebadi i igdje ičega...
U Goraždu, pošto su nas smjestili u zatvor, neću da griješim dušu i lažem, niko nas nije ni prstom takao, a kako nam je bilo u psihičkom smislu i šta smo sve drugo pretrpjeli, to je druga priča i to, ne daj bože, ni krvnicima.
Recimo, za sve to vrijeme dok smo bili u zatvoru, pod ključem, od jula devedeset druge do početka marta devedeset treće godine, donosili su nam nešto hrane i vode samo jednom dnevno. Uglavnom parče hljeba i najčešće neka posna riža barena na vodi. Jednom neslana, drugi dan preslana, okusit se ne može. To parče hljeba dijeliš na troje jer nikad nije bilo sigurno kad će doći novo sledovanje. Bilo je, recimo, toliko situacija da po dva dana niko ne otvori vrata od ćelije. Jednom, dobro sam upamtio, punih 58 sati! Niti je ko šta jeo, niti pio, niti je ko mogao izaći da obavi makar malu nuždu. A ko nije doživio te muke, ko nije trpio i suzdržavao se od mokrenja, taj ne zna šta je užas i šta su bolovi. To je bilo nešto najstrašnije, to kao da ti deset noževa siječe po utrobi.
Sjutra: Mogao je da nas ubije kome se ćefne
Bjekstvo Zorana Begovića
Dok su nas sprovodili natrag prema Goraždu, jedan momak od naših, Zoran Begović pokojni, bukvalno je nestao. Iako je bio mlađi, imao je dvadesetak godina, on za čudo nije bio vezan pa mu je to svakako i olakšalo da se izvuče i neprimijećen pobjegne. To mu, po svoj prilici, ne bi vjerovatno pomoglo da mu nije pomogao neko od sprovodnika Muslimana. Njemu je majka bila rodom od Čajniča i vjerovatno se u tome krije neka tajna prijateljska veza koja ga je spasila. Nažalost, on će dvije, dvije i po godine kasnije ipak poginuti.