-priredio: MILADIN VELjKOVIĆ
U knjizi „Prizren – carski grad” nailazimo i na opširni tekst o proslavi pedesetogodišnjice života i rada Bogoslovsko-učiteljske škole u Prizrenu. Njega je napisao prota St. M. Dimitrijević, a objavljen je u „Bratstvu”, 1923. godine. Iz pomenutog teksta prenijećemo jedan njegov dio:
„Prvog i drugog oktobra ove godine po starom računanju (14. i 15. novembra po novom) imali smo jedno skromno, ali rijetko slavlje. Zadužbina Sime Andrejevića Igumanova, Bogoslovsko-učiteljska škola u Prizrenu, praznovala je pedesetogodišnjicu svog života i rada. Ovakva proslava bio bi događaj i za prosvjetnu ustanovu u izobilju osnovanu i u slobodi, uz simpatije i predusretljivost okoline razvijanu. A sa koliko je tek rodoljubivog ushićenja pozdravljeno proslavljanje mučnog, ali svijetlog i uspješnog pedesetogodišnjeg života škole, koja je u najtežim prilikama ponikla bila i koja se kroz čitav niz peripetija probijala naprijed, pa uspjela ne samo održati se, nego i onako sjajne rezultate pokazati, vaskrsnuti srpsku prosvjetu i u jadu utrnulu nacionalnu svijest srpsku daleko, daleko od Prizrena i iza predjela uže Stare Srbije.
Sima Andrejević Igumanov i osnivanje Bogoslovije u Prizrenu nije samo da je epoha u životu našeg naroda u bivšoj turskoj imperiji, nego je to istaknuti dio opšte srpske kulturne istorije. Poznat je već dovoljno njegov život i dobrotvorna djela njegova. On je nekoliko puta padao imovno, ali ne i duhom. Brzo se ponovo podizao. Nije se izgubio ni u časovima velikih porodičnih udara, kada mu je smrt jedno za drugim ugrabila ženu, kćer, najzad i sina, sve što je rođenoga imao. Bez škole, sa polupismenim književnim znanjima, koja mu je mogla dati u svakom pogledu siromašna obitelj prizrenskog manastira Sv. Marka onog vremena, Sima se 1836. godine, kad mu je uništenjem industrije burmuta u Prizrenu onemogućen rad, otisnuo u svijet, u kome se duhovno preporodio i na prostu, ali očuvanu srpsku dušu svoju nakalemio nove ideje probuđenog nacionalizma. Kad nije uspio da svoj burmudžijski posao zasnuje u Aleksincu, u Srbiji, kuda je prvo otišao bio, on se, tamo pričešćen slobodom, sa srpskim pasošem 1837. godina vraća u Tursku, u Bitolj, gdje u jezerima onamošnjeg kraja zakupljuje lov pijavica, ondašnjeg znatnog artikla medicinske trgovine. Otimačka samovolja ortaka, mjesnog paše, osujećuje mi i ovaj posao i ostavlja ga bez ičega. Odlazi u Carigrad, gdje velikim trudom ponovo stvara sebi imovinu.
Do smrti očuvana bistrina jednog prirodnog Srbina umjela je u otomanskoj prestonici, za vrijeme ondašnjeg vrenja grčko-bugarskog spora, izvući nauk za sebe i svoj uspavali kraj. Ono, što ondašnji srpski diplomatski predstavnici u Carigradu nijesu mogli predvidjeti, osjetio je Sima. Dok su oni nesvjesno spremali sebi najbezobzirnijeg neprijatelja, pomažući iz slovenskih razloga svom snagom bugarsku narodnu stvar, pa dali Bugarima i prvog episkopa u licu Srbina, tadašnjeg arhimandrita Stevana Kovačevića, posvećenog im od strane carigradskog partijarha 15. avgusta 1851. godine, dotle Sima u to vrijeme, 10. oktobra 1849. godine, piše otuda u Prizren i budi svoje na borbu za svoje sopstveno srpsko podizanje i emancipovanje od fanarskog ropstva, poziva ih da radi uvođenja novog metoda učenja traže učitelja iz Srbije i u rodoljubivom gnijevu uzvikuje: „Sav svijet progleda sad učenije, a naše otačestvo samo ostade”.
Kad ga je svagdašnji živi i smjeli polet u radu i novim poduzećima odveo 1850. godine iz Carigrada u Odesu, kolijevku političkog bukarizma, on je i tamo umio izbjeći zamke tamošnjeg bugarskog komiteta. To, što su odeski tvorci bugarizma, Aprilov i Palauzov, već duboko zagazili u srpsku nacionalnu sferu, još jače je pobudilo Simu na rodoljubivi rad. Preseljenjem u Kijev došao je u dodir sa Srbima, koji su se tamo vaspitavali, i van spora je, da je druženje s njima najviše doprinijelo, da Sima uđe u onako vidnu ulogu rodoljuba i dobrotvora.
On ne samo savjetom i riječju, nego i stvarno otpočinje potpomagati narodnu stvar svog kraja. Znajući da se sav narodni život u Staroj Srbiji kreće oko crkve i da ona treba bar relativnom impozantnošću svojom i svojim spoljnim blagoljepijem, da oduševljava i podiže narodni ponos, on je 1856. godine poslao 100 turskih lira priloga za podizanje sadašnje saborne crkve u Prizrenu; Godine 1856. poslao je gotovo svim crkvama uže Stare Srbije 70 crkvenih zastava i drugih darova. U 1864. godini dolazio je iz Rusije radi posjete otadžbine i viđenja sa prijateljima i donio još više darova crkvama i školama. I danas se po manastirima i crkvama Stare Srbije ukazuje na ovještale već od nošenja o litijama seoskim crkvene zastave i s pijetetom ponavlja, kako ih je još „gospodin Sima” poslao ili donio bio iz Rusije.
Manastir Sv. Marka, velikim žrtvama Srba Prizrenaca i iz okolnih sela očuvana bogomolja, koja se nalazi u krugu nekadašnje svenarodne svetinje naše, razorene obitelji Sv. Petra Koriškog, u kome je Igumanov proveo djetinjstvo svoje kod najstarijeg brata svog, igumana Aksentija, koristio se docnije naročitim simpatijama njegovim”, naveo je u svom tekstu prota St. M. Dimitrijević.
(Nastaviće se)