-Piše: Veselin Lazarević
Logor Nađmeđer prvi je podignuti matični logor za Srbe u Austrougarskoj. Formiran je u avgustu 1914. godine, prestao da postoji oktobra 1918. godine. U njemu je, prema Đukoviću, stradalo oko 21.000 Srba.
Nalazio se na dunavskom ostrvu, u blizini nekadašnjeg ugraskog gradića Neđmeđera, današnjeg slovačkog Čalova, pa se i po njemu naziva.
Ratni zarobljenici i civili u početku su dovoženi vozom, jer je tuda prolazila pruga Komarno–Bratislava, i iskrcavani na ledenu površinu od sedam i po hektara, koju su bečki kriminalci, prevaranti i svaki drugi ološ ogradili bodljikavom žicom, sa stražarnicama od drveta visine do 15 metara. Stražarnice su, naravno, bile opremljene i reflektorima za noćno osmatranje.
Prvih dvadesetak baraka pravljene su po velikom snijegu, koji je pao u početkom novembra. Tokom sledeće godine izgrađeno je još 16 baraka, tako da je konačan broj bio 36, kapaciteta od 6.250 do 12.000 ljudi.
Barake su bile dugačke 40, a široke 10,5 m, sa četvoro ulazno-izlaznih vrata, sa oskudnim prozorima...
Usled loših higijenskih uslova u logoru se ubrzo pojavljuju vaške, potom i zaraze: dezinterija, pjegavi i trbušni tifus i tuberkuloza.
Prema iskazima preživjelih, prilikom pojave pjegavog tifusa svi logorski ljekari su, pod raznim izgovorima, napustili logor. O njima su se brinuli ljekari-logoraši dr Dragomirović, dr Maretinović i dr Zarubica.
Komanda logora je uspostavila karantin, koji su obezbjeđivali austrougarski stražari.
Masovno umiranje logoraša trajalo je od decembra 1914. godine do maja 1915. godine. Dnevno je umiralo do osamdesetak ljudi. Preživjeli su premješteni u decembru 1915. godine u logore Mauthauzen, Ašah, Branuau... Umjesto njih dovođeni su novi internirci i civili iz Srbije. U logoru je uvijek bilo od 5.000 do 10.000 zatvorenika.
Prema podacima Međunarodnog crvenog krsta logorska arhiva je izgorela, pa je rađene nova, u kojoj je evidencija interniranih civila svedena na simboličnu cifru. Izostavljena su imena žena, djece i staraca iznad 55 godina.
Spisak sahranjenih na groblju logora Nađmeđer, koji je logorska komanda nazvala „Velika Srbija, sastavio je I. Đuković, na osnovu više izvora, po godinama, sa azbučnim prezimenima, mjestom i okrugom rođenja i datumom umiranja.
Iz ovog spiska se vidi da je evidentirano 5.927 ubijenih Srba i 73 Rusa, a procjenjuje se da ih je bilo daleko više (oko 7.000)... Prvi logoraš, po imenu Nikola Nikolić, sahranjen je 20. septembra 1914. godine, a poslednji Bogdan Nikolić, 29. oktobra 1918. godine.
Zbog podzemnih voda, grobovi i masovne grobnice kopane su do jednog metra, a tokom velikih kiša i snijega preminuli su sahranjivani u mulju.
Logorsko groblje, sa malom podignutom kapelom, čuvano je i održavano sve do 1938. godine, kada je pod pritiskom nacističke Njemačke, bećkom arbitražom ova teritorija predata Mađarima.
Od 1938. do 1945. godine groblje je bilo oskrnavljeno, razgrađeno, razbijeno, vandalski oštećeno od tadašnjih mađarskih vlasti. Većina krstača je polomljena, a čuvari groblje protjerani.
Poslije Drugog svjetskog rata Čehoslovačka je podizanjem nove ograde sačuvala i djelimično uredila dio groblja, da bi osamostaljenjem Slovačke, u vrijeme vlade Vladimira Mečijara, ponovo bilo oskrnavljeno. Uklonjeni spomenici, zasijana engleska trava i napravljen poligon za dresiranje pasa.
Logor Neđmeđer je bio povezan sa više manjih logora, na teritoriji današnje Slovačke, kao što su Komarno, Šamorin, Trnava, Trenčin, Banska Bistrica...
Kao i u drugim logorima i ovdje su logoraši bili izloženi glađu, oskudno obučeni, i u svim vremenskim uslovima, ili neuslovima upućivani na težak rad, u kamenolome, rudnike, fabrike, sječu šume, ili na poljoprivredna imanja veleposjednika.
Redovno su slati i na tirolski front, gdje su, uglavnom, pod unakrsnom vatrom kopali rovove, donosili municiju, prenosili artiljerijska sredstva, uređivali vatrene položaje...
Za svaku navodnu grešku bili bi kažnjavani smrću bacanjem sa litica u bezdane provalije.
Na front su vodili i po hiljadu logoraša, u smjenama. Jedna smjena je trajala šest mjeseci. Od njih se, skoro uvijek, bar polovina nije vraćala. Iscrpljeni i ranjeni, obično su prebacivani u logore Ašah, na Dunavu.
Austrougari su dugo krili od svjetske javnosti, smatrajući to „državnom tajnom“. Dugo godini ni Crveni krst nije znao šta se sve radi u logoru Nađmerđer...
(Nastaviće se)