-priredio: MILADIN VELjKOVIĆ
Prota St. M. Dimitrijević u svom tekstu iz 1923, objavljenom u „Bratstvu”, nastavlja sa objašnjavanjem dobrotvorstva i prosvjetnim zaslugama za srpski narod Sime Igumanova, pa kaže:
„Manastir sv. Marka Sima je obasipao poklonima: godine 1859. poslao mu je iz Rusije dva velika zvona, 1861. godine podignuta je zvonara novcem, koji je on poslao, kupio je manastiru i nešto zemlje, a pored zvonare udesio i jedan konačić za sebe i u njemu stanovao, kad se bavio u manastiru. Sve do vandalskog razrušenja manastira u novembru 1915. godine od strane udruženih Arnauta s okupatorima „gospodin Simina soba” je čuvana i gledana kao polusvetinja, u koju su smješteni samo rijetki gosti. Tu je prikupio i kosti svojih i smjestio u podignutu grobnicu, u koju je po zavještanju njegovom i on sahranjen 26. februara 1882. godine (umro je u Prizrenu 23. ist. m.). I ove relikvije narodne poništili su divljaci, ali su nastavnici i učenici njegove glavne zadužbine odmah poslije novog oslobođenja pohitali na razvaline manastira sv. Marka i oskrnavljeni grob svog dobrotvora, pa po ruševinama prikupili ostatke razbijene nadgrobne ploče i krsta njegovog. Opet blagodareći prvoj krupnoj novčanoj pomoći od 20.000 dinara, koju su staraoci Simine zadužbine u Beogradu poslali, pristupljeno je obnavljanju manastira, a ovo je otpočeto popravkom groba Igumanova i podizanjem spomenika na njemu. Drugi dan proslave pedesetogodišnjice njegovog prosvjetnog rukosada sastojao se u izlaženju na grob Igumanova i svečanom pomenu, koji je bio dirljiva manifestacija rodoljublja i plemenite zahvalnosti. Prah velikog rodoljublja obezbijeđen je sada pokoljenjima, a nad njima duh njegov stražariće i dalje u domu sv. Petra Koriškog, čuvati na onoj vrlo važnoj tački jednu krupnu bjelegu u velikoj baštinskoj knjizi Nemanjića. (...)
Početak Igumanovog krupnijeg prosvjetnog dobrotvorstva je pošiljanje u 1862. godini iz Kijeva 320 turskih lira, za koju je sumu blizu njegove kuće, u krugu današnjih zgrada Bogoslovsko-učiteljske škole, kupljena jedna kuća, u koju je docnije smještena srpska osnovna škola. Kad ga je smrću njegovog jedinca i saradnika u fabrikama duvana u Kijevu i Kursku, Manojla, 12. oktobra 1865. godine, zadesio najveći od mnogih udara, što su ga u životu snalazili, Igumanov je u tuzi za njim usnio svu omladinu svoga kraja, riješio se na postepeno povlačenje od rada i posvećenje i sebe samog i svega imućstva svog dobru srpskog naroda. Imućstvo se njegovo naročito jako povećalo poslije Krimskog rata, u kome su mu se zatekle velike količine turskog duvana, a ovaj je poskupio bio zbog nemogućnosti, da se novi donosi. Onda je napisao bio u Kijevu prvo zavještanje svoje, po kome je svu svoju imovinu namijenio bio srpskoj školi u Prizrenu. Ideja o osnivanju Bogoslovije docnijeg je datuma.
Među Srbima studentima u Kijevu imao je najviše simpatije prema Iliji K. Stavriću, iz Gračaca, u Bosni, koga je u neku ruku uzeo bio pod svoje i izdržavao u Kijevu, a kad je svršio Duhovnu akademiju, poslao ga je 1866. godine, o svom trošku u Prizren za učitelja sa platom od 300 rubalja godišnje. Plan je Igumanov bio, da pomoću Stavrića unaprijedi prizrensku školu, a docnije da ga s narodom istakne i proturi za mitropolita u Prizrenu, te da se na taj način još onda ova crkvena katedra vrati u srpske ruke. U pogledu prizrenske škole, docnije i Bogoslovije zaslužni Stavrić ispunio je svoj zadatak, a drugu polovinu namjere s njime osujetili su teški po Srbe onoga kraja ratovi za oslobođenje od 1876. godine do 1878. godine i rana smrt Stavrića (1879. godina).
Godine 1869. dolazio je Igumanov ponovo u Srbiju i Prizren. Onda se kod njega, u krugu rodoljuba i crkvenih predstavnika u Beogradu, i zarodila misao, da se u Prizrenu osnuje Bogoslovija. Radi ostvarenja te zamisli on je iste godine pored svog imanja u Prizrenu kupio još 5 kuća u vrijednosti od 700 napoleona i u dogovoru sa mjesnom srpsko crkveno-školskom opštinom obrazovao je odbor za nabavku potrebne građe radi podizanja nove zgrade za Bogosloviju. Ostaviv odboru za ovaj cilj 1.000 napoleona, Igumanov se vrati u Rusiju, da potpuno likvidira sa svojim radom i prenese imovinu svoju u Beograd, što je u idućoj godini i učinio i doselio se u Prizren. Spremljena je već bila potrebna građa, srušene su bile kuće, kako njegova stara, tako i one kupljene, sem jedne, i 16. aprila 1871. godine udaren je temelj novoj zgradi za Bogosloviju, a 1. oktobra iste godine u onoj ostavljenoj staroj kući otvorena je škola i otpočet je rad u njoj. To je bio događaj u srpskom narodu, a koliko se interesovalo bilo u Beogradu za ovo duhovno mezimče i novu nadu vidi se iz toga, što je namjesništvo knjaževskog dostojanstva neprestano žurilo, da se nova zgrada završi za vrijeme njegove vlade i osveti na dan proglasa punoljetstva kneza Milana, tadašnje uzdanice srpskog naroda. Na tu svečanost pozvan je u Beograd Igumanov, a natpis na otuda donesenoj mramornoj ploči, za ono mjesto i svoje vrijeme, grandiozne nove bogoslovijske zgrade, oznamenio je Igumanov danom proglasa punoljetstva kneževa, 10. avgustom 1872. godine”, zapisao je prota St. M. Dimitrijević u „Bratstvu”, 1923. godine.
(NASTAVIĆE SE)