-Piše: Veselin Lazarević
Logor Mauthauzen nalazio se na Dunavu, u Gornjoj Austriji, u blizini grada Linca. Kao jedan od dunavskih logora, formiran je 22. septembra 1914. godine. Na njegovom podizanju u početku je radilo 700, kasnije još trista radnika. Slično kao kod logora Nađmeđer, bečki osuđenici, kriminalci, ogradili su bodljikavom žicom prostranu ledinu, da bi na njoj, kasnije, sami logoraši izgradili 80 baraka.
Prve dvije grupe srpskih zarobljenika i interniraca stigle su krajem oktobra (1.200), i sredinom novembra (6.000). Porazom srpske vojske, prije njenog prelaska preko Albanije, duge kolone ratnih zarobljenika i izbjeglog stanovništva, danima su gonili u ropstvo austrougarski vojnici. Broj logoraša je dostigao 13.000 ljudi. Prema hronici mjesne parohije Mauthauzen, mjesec dana kasnije, u decembru, broj se povećao na 15.000, dok je 1916. godine iznosio skoro 40.000 ljudi. Pored Srba, tu su bili smješteni i italijanski zarobljenici.
Kako navodi Stojiljković (1995), od novembra 1914. do aprila 1915. godine, stradalo je 7.038. Brojku je dobio sabirajući podatke sa pet sačuvanih spomen-ploča u jednom uglu logora, koje su označavale masovne grobnice. Na svakoj od njih, na njemačkom jeziku, zapisano je da se radi o srpskim ratnicima. Stoiljković zaključuje da ih je preživjelo samo 162. Pokosili su ih glad, iscrpljenost i tifus.
Poslije paklenog pomora srpskih zarobljenika i izbjeglog naroda, u ovaj logor smjestili su Italijane, ali je i dalje u njemu bilo Srba, koji su umirali od gladi i iscrpljenosti, sve do 1918. godine, što potvrđuju neistražene posmrtnice u Vojno-istorijskom institutu u Beogradu.
Izvještaj
dr Pandurovića
Tolikoj smrtnosti su, pored zaraza, doprinijeli i teški uslovi u logoru. U izvještaju dr Vladislava Pandurovića, koji je preko Crvenog krsta posjetio logor, između ostalog, piše: „U logoru je pomrlo oko 8.000 ljudi i od njih, vjerovatno, dvije trećine je živo sahranjeno. Zarobljeni su bili iscrpljeni. Nijesu imali nikakvu zdravstvenu zaštitu.
Bili su bez odjeće, pokrivača. Spavali su na ciči zimi pod vedrim nebom. Da bi se zaštitili od hladnoće, uvlačili su se u đubre i tamo ih nalazili promrzle. Skloniša nijesu imala vrata i prozore. Ležali su na goloj zemlji. Hranili su ih usoljenom ribom, a vode nije bilo. Bolest, alpska hladnoća, vjetar, kiša i sneg nemilosrdno su ih tamanili.
Promrzle, ispijene, sa natečenim rukama i nogama, bezdušno su ih tukli kundacima austro-mađarski stražari”.
Logor Ašah
U logoru Ašah, uzvodno od Mauthauzena, koji je podignut u isto vrijeme kad i Mauthauzen, bili su smješteni srpski i crnogorski zarobljenici, oficiri, vojnici i internirci, početkom 1915. godine, premještanjem iz logora, iz sjeverne Ugarske, kao i iz Hajnrihstringa iz Češke.
Nove grupe logoraša stalno su pristizale, iznurene dugim marševima i transportima, poput stoke, pa su barake ubrzo postale prenatrpane. Živjeli su ispod svakog higijenskog minimuma.
Prava bijeda. Prva zima, 1915. godine, odnijela je mnogo žrtava, čak više nego sama glad, što se vidi iz izvještaja Živka Topalovića: „Nije bio potreban termometar da se mjeri hladnoća. Hladnoća se mjerila brojem mrtvih”.
Prema austrougarskim službenim dokumentima, u logoru Ašah tokom 1916. godine, bilo je 10.903 zatočenika.
Prema podacima službe Vojnog generalnog guverimana u Srbiji, u ovom logoru u maju 1917. godine bilo je 6.355, a u junu 1918. godine 4.418 interniraca.
Tokom 1916. godine, kada je ekonomska kriza uhvatila maha, glad i iscrpljenost logoraša bile su takve da su jednostavno umirali na nogama ili pri hodu. Odlazili bi na rad gurajući prazna kolica, da bi ih u tim kolicima mrtve nazad vraćali. Od gladi su se onesvješćivali.
Izgladnjeli, vadili su oglodane kosti sa đubrišta. Pasli travu. Samo su odvažniji pokušavali bjekstvo. Neki su i uspijevali. Bježanje se izvodilo samo pomoću novca, jer su i austrijski stražari bili gladni. Bjegunci koji bi se domogli Švajcarske, donosili su vijesti o nepodnošljivim uslovima u austrougarskim logorima.
Ni u ovom logoru nije utvrđena konačna cifra stradalih, mada Petar Opačić (1994) navodi da je na vojnom groblju u Ašahu, na spomen-ploči uklesano da su tu sahranjena 5.362 Srbina. (Kraj)