- PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Turski feudalni sistem nije nikakvim strogim normama privezivao seljaka za baštinu. Pokretljivost raje, koja se ogleda u čestim promjenama spahija, može se pratiti i na primjeru Karađorđevog oca Petra. On se iz Viševca, sa ženom i djecom, Đorđem i Maricom, preselio u Mramorac, potom u Žabare, i Zagoricu. Tu su toliko teško živjeli da nijesu bili u stanju ni porez da plaćaju, pa je ovu obavezu preuzelo selo. Petar je, potom, odlučio da služi Mula Huseina iz Palanke, pa se starao oko njegovih pčela na kovanluku u Zagorici. Kraće vrijeme boravio je u Masloševu, ali se ubrzo vratio u Zagoricu. Đorđe je tada već dovoljno odrastao pa je mogao da ide u najam. On je kao pastir čuvao stoku gazde Novaka iz Žabara, a zatim Fazli-baše, palanačkog kesadžije, i Boška iz Vrbice. Ovo se zbivalo neko ljeto prije i tokom 1780. godine. Mada se ne mogu isključiti nesporazumi i sukobi Petra i Đorđa sa spahijama ili drugim Turcima, osnovni razlog njihovog seljenja bio je ekonomske prirode. Uboga a već brojna Petrova porodica kao da je na kovanluku u Zagorici našla pristojnije boravište. U međuvremenu Petar i Marica dobili su još Marka, Marinka, Milicu i Milovana.
Kratka priča, koju je zapisao marljivi Milan Milićević, o poslušnosti Đorđa prema Turcima, mogla bi se udjenuti u ovo vrijeme. Tada je to bila sasvim uobičajena pojava. Naš svijet, pa i Đorđe Petrović, više su služili Turke nego što su ispoljavali nepokornost. Stoga su priče o tome kako je Crni Đorđe lako ubijao Turke, nastale u toku i poslije Ustanka, kad je već očišćen iz srpskih duša podanički talog. Priča Milićevićeva je prosta i nimalo neobična. Topolski spahija, koji je živio u Kragujevcu, poručio je da mu naš junak odnese ubijenu srnu. Đorđe je sakupio društvo, ulovio srnu i odnio je spahiji u Kragujevac. Za uslugu dobio je talir, i, nesumnjivo, kao svaki mladić, bio je zadovoljan. Priča nimalo viteška za potonjeg najvećeg heroja srpskog.
Porodično stanje djelimično se popravilo pošto je i Đorđe privređivao služeći kod bogatijih Srba i sumnjivih Turaka. On se već nalazio u godinama za ženidbu. O njegovoj ženidbi Jelenom Jovanović iz Masloševa u predanju ima dosta neistina. Čini se da je najbliža istini, i ovaj put, porodična tradicija, koju je Isidor Stojanović zabilježio od kneza Aleksandra Karađorđevića. Petar je prosio Jelenu za Đorđa, ali je bio odbijen, a razlog tome moglo je biti samo njihovo porodično siromaštvo. Jelenini roditelji bili su imućniji od Đorđevih, mada je priča o njenom ocu ka jaseničkom obor-knezu malo vjerovatna. Ono što nije mogao da dobije načinom koji su određivali običaji, Đorđe je ostvario otmicom. Zapažena je već tada njegova pokretljivost – pomalo je i hajdukovao –pa je ugrabio priliku te je Jelenu „iz jagnjila oteo i odveo doma, kada je jednom došla s kotlovima na vodu’’. To se moglo desiti u jesen 1785, a najkasnije u proljeće 1786. godine.Đorđe poslije ženidbe nije dugo ostao u Srbiji. Najčešće se kao razlog za porodično preseljenje u Austriju navodi Đorđevo ubistvo Turčina pod Visom, na kragujevačkom drumu. Kad su Turci saznali da je to moglo učiniti samo ‘’ono Vlaše koje služi kod Fazli baše’’, njemu nije preostalo ništa drugo nego da bježi u Austriju. Austrijska agitacija, čiji je cilj bio pridobijanje Srba za rat protiv Turske, nije čvrst motiv za seobu cijele porodice.
Pouzdanije je kazivanje Topolca Đurđa Milivojevića o Karađorđevoj porodici i zagoričkom čitluk-sahibiji, koje je zabilježio Vuk Karadžić. Turčin je jednog dana došao na svoj čitluk i tek oženjenog Đorđa poslao da mu kupuje jarčeve. Udaljivši budućeg vožda od kuće ovim riječima obratio se Karađorđevoj majci:
„ E, Marice! I ti se sačuva od mene i kćeri sačuva; ali snaju nećeš sačuvati. Pa joj pruži dukat: - na, uzmi to, pa Jelena doveče da spava sa mnom”.
Karađorđe se u međuvremenu vratio i kad je čuo čitluk sahibijine riječi, htio je odmah puškom da ga ubije, ali ga je u tome spriječila majka. Kad je Turčin posvršavao svoje poslove ona mu je rekla, ispraćajući ga svom domu: „Dok mlada omiriše svoje cvijeće, pa će onda i tuđe”.
Ovim umirujućim riječima majka je privremeno spasavala sina i snaju. Da bi spriječio Turčina da ostvari „pravo prve bračne noći”. Đorđe se odlučio na bjekstvo iz Srbije s cijelom porodicom i grupom seljana. Prelazak u Srem dogodio se neposredno poslije ženidbe.
Kad su savremenici, a potom i istoričari, pokušali da prikriju ili ublaže čin Karađorđevog oceubistva, nastala je zabuna oko imena njegovog oca.
(NASTAVIĆE SE)