-Preveo i priredio: VOJIN PERUNIČIĆ
Ostalo je da se savlada još jedna istorijska raskrsnica – trebalo je napraviti izbor između pravoslavlja i katoličanstva. Teško da je Vladimir bio svjestan čega se prihvata i kakvu odgovornost uzima na sebe, ali danas, gledajući iz ove pozicije u prošlost, može se sa sigurnošću konstatovati da je po svojoj važnosti ovaj izbor bio jedna od najvažnijih odluka u ruskoj istoriji. Upravo je taj izbor unaprijed odredio mnogo šta dalje u odnosima Rusije i Zapada.
Ispravnost svoje vjere su dokazivali Vladimiru i njemački katolici, ali je Vizantija bila ubjedljivija u dokazivanju u odnosu na konkurente. Grci su tada jednostavno preduhitrili Njemce. Bolje poznavajući „kupca”, oni su uspjeli da bolje izlože stvari i da ih prikažu u najboljem svjetlu. Kad su ruski izaslanici, prethodno posjetivši njemačke zemlje i vidjevši crkvene obrede kod katolika, došli u Konstantinopolj, imperator je, kako piše ljetopisac, „... znajući da se necivilizovani um brže osvaja prividnim sjajem, nego apstraktnim istinama, naredio da se razgovori vode u Sofijskoj crkvi, gdje je patrijarh lično služio liturgiju, obučen u monašku odjeću”.
Proračun Grka se pokazao dobrim i, kad su se vratili kući, izaslanici su sa takvim ushićenjem slikovito opisali Vladimiru to šta su vidjeli, da poslije toga nije više bilo dvoumljenja koji izbor da se napravi. On se složio sa svojim izaslanicima, koji su kazali da „svaki čovjek, koji je osjetio ukus slatkog, odmah se kod njega javlja odvratnost prema gorkom, a tako je i sa nama, čim smo se upoznali sa grčkom vjerom, nemamo želje za drugom”. Veoma važan argument u korist pravoslavlja za Vladimira je bio kad su ga potsjetili: „Kad grčka vjera ne bi bila bolja od drugih, onda tvojoj babi Olgi, najpametnijoj od svih, ne bi palo na pamet da je primi”.
Sve u svemu, sva ova predanja liče na istinu. Izuzetak je, možda, samo jedno, za koje se kasnije saznalo, gdje je pokazano suprotstavljanje pravoslavne Rusije zapadnom katoličanstvu. Saslušavši njemačke propovijednike, Vladimir im je tobože rekao: „Idite odakle ste došli, naši preci nijesu primali papinu vjeru”. Ako je tako bilo, onda kako je Vladimir razgovarao sa katolicima o vjeri i još je, poslije razgovora sa njima, poslao svoje izaslanike kod Njemaca da procijene i da daju svoje mišljenje o katoličkim hramovima i njihovim crkvenim obredima.
O tolerantnom Vladimirovom odnosu prema katoličanstvu potvrđuje i ova činjenica. Kad je malo kasnije, u vremenu od 1006. do 1008. godine, bio u Rusiji papin izaslanik arhiepiskop Bonifacije i zamolio ga da mu pomogne u propagandi hrišćanstva kod pečenoga, ruskih komšija, iako je posumnjao u uspjeh misije, ipak je kulturno dopratio misionara do granice. Uspjesi Bonifacija su bili prilično skromni, ali što je najvažnije, uspio je da ostane živ. Život mu je spasilo to, što se arhiepiskop krio pod imenom poljskog izaslanika kneza Boleslava Hrabrog, saveznika stepskih nomada – pečenoga u borbi protiv Rusije.
Uvjerivši se u prednost pravoslavlja, Vladimir se, kako to piše u ljetopisu, nije krstio odmah, čak je više puta provjeravao koliko je nova religija otporna da opstane. Kad je uspješno završio pregovore sa Grcima o vjeri, Vladimir je sa vojskom pošao na njih i opsadirao grad Korsun (Kersones). Grci su se uporno branili, situacija je, očigledno, bila teška i knez je iskoristio baš ovaj momenat, kad bi trebalo da provjeri hrišćanskog Boga. Vladimir je pogledao u nebo i zakleo se da ako zauzme grad, krstiće se. Uz pomoć Boga, tačnije rečeno, uz pomoć izdajnika u grčkoj vojsci, koji je pokazao Rusima kako da premoste prelaz preko vode da prodru u grad do opsadiranih. I Korsun je pao.
Vladimirova želja da se krsti, vjerovatno se pojačala, ali ipak ne toliko da bi održao datu riječ pod zakletvom. Mnogo više mu je porasla sigurnost u sopstvenu moć. Kad je ušao sa vojskom u Korsun, knez je poslao sledeću poruku imperatorima Vasiliju i Konstantinu u Konstantinopolj:
„Ja sam zauzeo vaš slavni grad. Čuo sam da imate neudatu sestru, ako mi je ne date za ženu, onda će se i sa vašim gradom dogoditi isto što i sa Korsunom”.
Bez obzira na uplašenost i ogorčenje, imperatori su odgovorili diplomatski, nastavljajući svoju politiku usmjerenu prema glavnom cilju, koji se odnosio na krštavanje Rusije. U poruci je pisalo: „Ne priliči hrišćanima da udaju sestre za mnogobošce, ali ako se krstiš, onda ćeš i dobiti našu sestru i zajedno sa njom i carstvo nebesko”.
Dogovor je postignut i carevi su poslali svoju sestru Anu sa monasima Vladimiru. I baš ona je spasila idolopoklonika od daljih razmišljanja i kolebanja. Po predanju, mladoženju su zaboljele oči i skoro ništa nije mogao da vidi. „Ako želiš da se izliječiš od bolesti – posavjetovala ga je žena – krsti se što prije, a ako to ne uradiš, nećeš se nikad izliječiti”. Knez joj je na to odgovorio: „Ako se, zaista, to dogodi, onda je stvarno hrišćanski Bog veliki”.
Tek poslije toga Vladimir se konačno krstio (neobična sličnost sa nevjernim Tomom) i, ako je vjerovati legendi, on je ozdravio i uzviknuo: „Tek sam sada saznao za pravoga Boga”.
(Nastaviće se)