-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Osim majčine kletve, straha od Turaka, koji su im bili za petama, odgovornosti za sudbinu zbjega, bitno je još Đorđevo uvjerenje da se bjekstvom iz Turske sticala sloboda. To je bilo opšte uvjerenje Srba tokom tokom tog i prethodnih vjekova. Austrijska agitacija, vrlo aktivna, koja je Đorđu bila dobro poznata uoči izbijanja poslednjeg austrijsko-turskog rata, uticala je na nemirnog mladića da ostane postojan u sprovođenju odluke o bjekstvu. U ovom tragičnom sukobu osjeća se raskid između dva pokoljenja, Petrovog, još uvijek podaničkog, nespremnog za veća pregnuća, i Đorđevog, tek brušenog za kidanje ropskih odnosa. Zato vjerujemo da je u pravu Đorđev savremenik i memoarista Lazar Arsenijević Batalaka, koji je isticao da je „i samog oca žertvovao otečestvu’’.
Time je Batalaka razriješio dilemu oko oceubistva. Ono je učinjeno radi viših ciljeva, a ne iz bilo kakvih niskih pobuda. Svi potonji pokušaji da se prikrije čin oceubistva ne samo da nijesu uspijevali da opravdaju Đorđa, već su ga „više sramotili”, primijetio je Vuk. O tom činu u izvorima nalazimo sledeće podatke. Rodofinikin je pisao Prozorovskom 1808. godine da Karađorđe „ne krije da je svoga oca ubio iz puške svojom rukom” (podv. R.Lj.). Bantiš-Kamenski, koji je iste godine boravio u Srbiji, zabilježio je: „Starac uporno odbi molbu i sin bješe prinuđen ubiti oca svoga”. Isto tvrdi i baron Dibič. Najviše možemo vjerovati arhimandritu manastira Blagoveštenja Gligoriju Radojičiću, dobrom Karađorđevom prijatelju. On je odmah poslije propasti Prvog ustanka pisao mitropolitu Stratimiroviću i beogradskom veziru i molio ih da ukažu milost srpskom narodu. Svu krivicu za protekle događaje bacio je na vožda, optuživši ga da je „svoga oca ubio, brata objesio”. Zašto je arhimandritov iskaz najpouzdaniji, vidjeće se kasnije.
Oceubistvo bilježe još Vuk i Ranke, Gaja Pantelić, Dimitrije Tirol, Lazar Arsenijević Batalaka, baron Dibič, Nikolaj P. Nadeždin. Blažu varijantu ovog čina – da je Đorđe naredio jednom od momaka da ubiju njegovog oca – ostavili su Janićije Đurić, Petar Jokić i Jovan Hadžić. Potom se otišlo korak dalje, tvrdnjom da je Petronije bio Đorđev očuh, čime se čin oceubistva isključivao i ovo preteško breme skidalo s osnivača dinastije. I očuhoubistvo ima dvije varijante: da je izvršilac bio Đorđe i da je taj čin obavio njegov momak iz pratnje (u izvorima se pominje više imena toga lica). Blaži prekršaj očuhoubistva usvojio je Milenko Vukićević, a oštriji Vladimir Ćorović i Dragoslav Stranjaković.
Motiv Đorđevog oceubistva opjevan je samo u crnogorskoj varijanti pjesme „Početak bune na dahije”. Ovdje je motiv oceubistva drugačiji i daleko je od istine. Selim-muselim oteo je Đorđevu sestru, ali je on uspio da je vrati od Turaka. Tom prilikom poginuo mu je brat Jovan, kojeg je uspio da osveti. Selim se, bježeći pred Đorđem, sklonio u njegov dom, gdje ga je domaćin Petar uzeo u zaštitu. Tri puta je Đorđe molio oca Petra da se ukloni s vrata, ali je domaćin ostajao uporan u namjeri da u svojoj kući pruži zaštitu i osobi koja mu je otela kćerku. Uzaludno je bilo očevo ubjeđivanje sina da mu Turci neće oprostiti Selimovo smaknuće: „Nogom mahnu ter salomi vrata;/ Svome babu odsiječe glavu”, ali Selim, ipak, uspijeva da umakne u Beograd. Dva naredna stiha, bolje nego išta drugo, odslikavaju osobine Turaka i Srba, tačnije Srba islamske i pravoslavne ispovijesti: „Turčin ne će ako te ne može, /Srbin veli: Da ako me neće!”
U kidanju ove tradicije narodni pjevač s crnogorskih brda nalazio je opravdanje za Đorđevo oceubistvo.
Najbliže je istini Vukovo tumačenje oceubistva. On je pravdao Petra, Đorđa i Maricu okolnostima u kojima se dogodila tragedija. Ubistvo je učinjeno bez predumišljaja, „u ljutini i iz ljubavi”, jer su tim činom spaseni stradanja od Turaka svi članovi zbjega, uključujući tu i Petra. Sima Milutinović Sarajlija („Jeste gnusno, ali neobhodno”), Dimitrije Bantiš-Kamenski i Gligorije Radojičić pravdali su ovaj čin nuždom. Time što se pokolebao, Petar je sam sebi presudio. Da li je uopšte bilo moguće sačuvati mu život? Potkazivanjem Turcima donosio je smrt sebi, porodici i cijelom zbjegu, ili, u blažem slučaju, smrt predvodniku zbjega i svim muškarcima, a ropstvo ženama i djeci. Napuštanjem zbjega dozvao je smrt. Đorđe je svojim postupkom spriječio Petra da postane izdajnik, poštedio ga mučenja i ubistva od strane Turaka, a zbjegu i porodici omogućio ostvarenje namjere. Kolebljivost i strah vodili su Petra u smrt. Sinovljev pucanj u očeva leđa jeste pucanj protiv straha i kolebljivosti. Ovaj pucanj nagovijestio je veliku promjenu od podaničkih u buntovničke duše.
Ruski književnik Nikolaj I. Nadeždin je, pošavši od Vukovog tumačenja, otišao korak dalje u objašnjenju čina oceubistva. On je smatrao da je veći zločin ubiti očuha nego oca. Što je manje ljubavi, to je čin ubistva hladniji a prekršaj veći. Savladan jakim strastima, Đorđe je oceubistvom, u skladu s prastarom tradicijom, ubrzao i onako siguran čin Petrove smrti. Očuhoubistvo je teži prekršaj od uceubistva, tvrdio je Nadeždin.
(NASTAVIĆE SE)