-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Srpski narod masovno je učestvovao u svim austrijsko-turskim ratovima, a ti ratovi su, važno je naglasiti, vođeni uglavnom na teritoriji gdje žive Srbi. U svim tim ratovima, naših ljudi je bilo i u turskoj i u austrijskoj vojsci. To što su bili u oba zaraćena tabora i što je najčešće njihova zemlja zahvatana ratnim požarom, satiralo je srpski narod. Vremenom, Srba je bilo sve manje u turskoj a sve više u austrijskoj vojsci. Postojali su pripadnici jedinica austrijske vojske, ali ih je bilo i u neregularnim trupama, prije svega u hajdučkim četama. U poslednjem austrijsko-turskom ratu (1788–1791), poznatijem kao Kočina krajina, Srbi su masovno pristupili dobrovoljačkim jedinicama – frajkorima.
Sve te ratove pratio je nered i anarhija, što je ponekad godilo temperamentu tih ljudi. Bez sopstvene države, oni su, angažujući se sve više na austrijskoj strani, sticali uvjerenje da će uz pomoć ove sile doći do oslobođenja. Brojne i masovne hajdučke družine, tradicija i epika, pospješivale su ovu iluziju. U toku tih ratova, kao i u vrijeme Prvog i Drugog ustanka, bilježimo jednu značajnu pojavu: zbjeg-raju, kako je nazivaju turski izvori. Bježeći od turske osvete, u potrazi za sigurnijim prebivalištem, narod se povlačio duboko u planine i šume i tu živio jednim posebnim životom. Milovan Vidaković, naš poznati književnik s početka 19. vijeka, ostavio je dirljivu sliku zbjega. „Jesen ta bjaše lepa kad se u podlužje svi izselismo. Šume velike, derva na sve strane izobilno: poprave seljani sebi, gde je koji hoteo, kolibe, u koje se sklonimo, da tu samo prezimimo, a na proletije, da se u kosmajske planine, više budući, za bolju ot Turaka bezopasnost, preselimo. Prispe nam i zima, pade veliki sneg, pod kojim otešćane grane na dervi klonu k zemlji, smerznuti potoci počnu sad pod ledom uzdisati. (...) Po kolibah svuda vatre, kako danju, tako i po celu noć neprestano gore, a ljudi svi ot dima počađali a i glađu i strahom iztomleni da ih je žalost bila pogledati. (...) No na posledak nesta nam i soli, niti smo je mogli otkud dobit: mesta bo i gradovi svud pozatvarani, ni za koje novce dostati je nismo mogli. U koga se zastalo jošć sira, tii su meso sa sirom jeli, i tako su se po malo solili, a koi nisu imali ni sira, tii su morali meso onako neslano jesti, no kako nam je to padalo, svaki sebi može predstaviti. Jedući neprestano meso bez hleba i bez soli dobiju mnogi proliv, i tako izslabe, da je svako kao bolesno jedva iti moglo. Mnogi su u nuždi tukli od kukuruza čokove, i takove su u žervni mleli, i ot njih hleb sebi mesili, da bi so tim gladnu utrobu svoju malo zavarali”’. Kad su im kukuruzni čokovi nestali, jeli su rese sa leskovih drva. Nejaki su umirali od gladi.
Kad je granulo proljeće, zbjeg je živnuo, kao u jesenje dane. Tad bi se našao otresitiji pojedinac koji je budio nacionalni duh pjesmom uz gusle i pričom „o naši kraljevi i despoti, o junaci srbski i hrabri vitezovi..., o boju na polju Kosovu i padeniju našeg Carstva”.
Zbjeg koji je opisao Vidaković čuvali su sami žitelji. Većinu zbjegova, naročito pored drumova, štitile su hajdučke družine. Bilo je slučajeva kada se raja sklanjala na ona mjesta gdje su bila hajdučka boravišta. Zbjeg-raja i hajdučka družina bili su najčešći žitelji tek nastalog naselja, što je njihove odnose stavljalo u poseban odbrambeni položaj. Ovakve hajdučke družine, bar za izvjesno vrijeme, štitile su svoje najbliže sugrađane. Baš zato što je ovim hajducima to bio osnovni cilj, izrečen je u istoriografiji sledeći sud: „Time se bezizglednoj borbi ovih zatočenika prkosa sili vraćaju njene stvarne pobude”. Ovo bi bila samo jedna strana hajdučije u vrijeme srpsko-turskih ratova, i to ona koja će 1804. godine odigrati važnu ulogu u podizanju revolucije.
Memoaristi tvrde da je Karađorđe proveo sa porodicom dvije godine u Sremu (1786–1787). Zna se sigruno da je bio šumar manastira Krušedola, a da mu je porodica živjela u Kamenici. Stasitom junoši nije godio fruškogorski mir pa se odlučio da stupi u austrijsku vojsku, koja se spremala za rat protiv Francuske. To uvjerenje držalo ga je kratko, onoliko koliko mu je trebalo da stigne do Sombora. U njemu se Đorđe predomislio: „Što bi ja išao da ginem na drugoj strani tuđeg carstva, kad može vrijeme doći da ja i u Srbiji vojevati mogu”, kazivao je kasnije Janićiju Đuriću. Razlog ovom preokretu moglo je biti saznanje, od obavještenijih vojnika ili nižih oficira, da se sprema rat protiv Turske. Zar je ljepšu vijest mogao da čuje u bačkim ravnicama? Vratio se odmah porodici i brižno pratio osnivanje dobrovoljačkih jedinica. Krajem 1787. godine njegovo ime našlo se u frajkorskim spiskovima. On je učestvovao u akciji osvajanja Beograda, uoči Vavedenja, početkom decembra 1787. godine. Beograd nije osvojen zbog loše vođene akcije austrijskih oficira. Četa u kojoj je bio Karađorđe uspjela je da uđe u grad, ali su austrijske riječne jedinice, sastavljene najvećim dijelom od Srba, promašile kapije zbog guste magle. Karađorđe, kao i većina učesnika u prepadu, jedva su se spasli iz Beograda. Odatle se uputio u Zagoricu. Po svemu sudeći, morao se ubrzo vratiti u Srem, da bi, po objavljivanju rata, kao frajkorac još jednom prešao Savu. U to vrijeme udala se njegova sestra Marija za Miliju Pantelića iz Nerodima.
(NASTAVIĆE SE)