- Preveo i priredio: VOJIN PERUNIČIĆ
Ova činjenica skreće pažnju na sebe koliko su bili strateški dosledni i odlučni već prvi spoljnopolitički koraci Moskovske države. Ne obazirući se na trenutnu situaciju i ne pokušavajući da izvuku uzgrednu korist, Ivan Treći i njegovi sledbenici su cijelu spoljnu politiku usmjerili na rješavanje tog najvažnijeg zadatka, koji su oni otvoreno formulisali i iznijeli na pregovorima sa Zapadom, a radilo se o vraćanju ruskih teritorija, koje su od pamtivijeka pripadale njima.
Još 1503. godine Ivan Treći je razglasio da između Moskve i Litvanije nikad ne može biti čvrstog mira, sve dok glavni spoljnopolitički cilj ne bude ostvaren. On je unaprijed upozorio da se neće ratovati samo dok budu trajala primirja, koja će mu poslužiti za oporavak i konsolidaciju vojnih snaga, i ništa više od toga. Na tom kursu Moskva je dosledno istrajavala punih 90 godina. Između 1492. i 1582.godine više od 40 godina se ratovalo sa Litvanijom, sa kojom je tada bila ujedinjena Poljska.
Već prvi sukobi Moskve sa zapadnim neprijateljima su pokazali zaostajanje Rusa u mnogim pitanjima vojne tehnike i izgradnje. Ruski vojnik nije bio gori borac od drugih, ali ga je trebalo obrazovati i dobro naoružati. Duga izolacija je pokazala lošu stranu. Da bi uspješno vodili rat sa Litvanijom i Poljskom Moskvi su bili kao vazduh potrebni inostrani specijalisti. Riješiti ovaj zadatak nije bilo jednostavno, imajući u vidu blokadu, koja je bila uvedena na zapadnim granicama.
Istovremeno je iskrsla još jedna poteškoća. Iako se odgovorno odnosila prema pitanjima vjere i nastojeći da dobije od Zapada savremenu tehnologiju i znanje, Moskva se kategorički suprotstavljala prodiranju bilo kakvih „prokatoličkih i zavjereničkih” ideja sa Zapada u svoju zemlju.
Tako je prve strance, koji su stigli u Moskvu, čekao specifičan prijem, gdje su se na čudan način preplitali gostoprimstvo i nepovjerenje.
Osnaženoj Moskvi, kao dragom kamenu, trebao je odgovarajući okvir. Tim više, što se izgled u tim vremenima ponekad cijenilo mnogo više od sadržine. 1467. godine, postavši udovac poslije prvog braka, Ivan Treći počinje da traži sebi ženu, dostojnu svog budućeg položaja i nalazi je u Rimu. U to vrijeme tamo je živjela sinovica poslednjeg vizantijskog imperatora Sofija Paleolog, koja je bila siroče. U dosta kratkom periodu prije toga, 29. maja 1453. godine dogodio se odlučujući juriš sultana Mehmeda Drugog na Konstantinopolj. Poslednji vizantijski imperator je poginuo na bojnom polju. Odmah poslije pada Vizantije, uzdrmana Evropa je shvatila da je srušena prepreka, koja je odvajala islamske osvajače od nje. Turci su postali apsolutni gospodari Balkana.
I Rusija je bila iznenađena i brzo je shvatila da se našla u poziciji poslednjeg utvrđenja za odbranu pravoslavlja u svijetu.
Brak sa Sofijom je legalizovao samo to što se desilo de fakto, Ivan i njegovi potomci su postali naslednici vizantijskih imperatora, a Moskva je poslije pada Vizantije preuzela ulogu jedine zaštitnice „pravog hrišćanstva” – pravoslavlja.
Oslobodivši se konačno od Tatara i primivši iz ruku Vizantije toliku dragocjenost u nasledstvo Moskva je počela da se osjeća sasvim drugačije, što se odmah pokazalo ne samo u njenoj spoljnoj politici, nego i na želje moskovskog kneza za novom titulom. Bez obzira na to što je još dosta ruskih teritorija ostalo pod vlašću Litvanije i Poljske, Ivan Treći je u odnosima sa inostranstvom počeo da zove sebe „gospodarom cijele Rusije”, a uz to i u Sporazumu iz 1494. godine prisiljava Litvansku vladu da i formalno prihvati ovu titulu.
U komunikaciji sa livonskom gradskom upravom Ivan Treći prvi put naziva sebe „carem cijele Rusije”, t.j. „cezarom”. Od kraja XV vijeka na pečatima moskovskog gospodara se pojavljuje vizantijski grb-dvoglavi orao, a početkom XVI vijeka tadašnji moskovski dvorski činovnici prave novi rodoslov ruskih kneževa, koji vode svoje porijeklo direktno od rimskih imperatora.
Nova službena doktrina je objašnjena približno ovako: Kad je imperator Avgust počeo da slabi od preteškog bremena velikih obaveza i vlasti, on je podijelio sve svoje posjede na upravljanje braći. Jednog od braće, Prusa, poslao je da upravlja teritorijama oko rijeka Visle i Nemana. Baš zato se ova cijela teritorija i nazvala Pruskom. Pa je tako potomak Prusa u četrnaestom koljenu, po legendi koja se upravo tada pojavila, u stvari bio veliki gospodar Rjurik, sa kojim je i počelo kneževstvo, a zatim i carska dinastija u Rusiji.
Uz svo uvažavanje Dinastije i odanosti prema pravoslavlju, Moskva se nije zadovoljila vizantijskim orlom, već je smatrala da je neophodno da se i pupčanom vrpcom veže za Prusa, pa čak i za Avgusta. Nesposobna da još uvijek napravi mostić u budućnost, da bi stigla Zapad, Moskva je izgradila most u prošlost. Ona je ušla u rodbinske veze sa Zapadom.
Ovo je veoma važan momenat. Rusija nikada nije željela da bude Azija. Njeni lideri, prvo carevi, a zatim imperatori, ili su htjeli da od Rusa naprave stoprocentne Evropejce, ili su branili rusku samobitnost, ali ni jedan od njih nije maštao da krene na onu drugu stranu i prisili svoj narod da živi tatarskim ili kineskim načinom života. Ako u ruskom načinu života ima azijatskih crta, onda su to geni, a ne rezultat svrsihodnosti duhovnog kretanja na Istok.
(KRAJ)