-PIŠE: Vasilije Marković
Nakon smrti Velikog župana Bodina (1101. godine) počinje raspad državice Zente, u unutrašnjim borbama feudalaca. Prema nekim istoricima Bodinov (kralj Đuro?), nije moglo da spriječi raspad Zente.
U Rasaciji je dugo vladala „dinastija“ Višeslavića. To zaboravljaju srbijanski učenjavci. Prvi župan Rasacije bio je Vladin, ili Vlastimir. Vladina je naslijedio sin Mutimir (oko 850. god.), pa redom unuci Bran i Petar, pa praunuci Pavle i Zaharije. Nejasno je da li je Časlav (od 934) bio istovremeno župan Diokleje i Rasacije.
Završno razaranje grada Dokleje oposlili su Rasacijani pod vođstvom Velikog župana Nemanje, oko 1177. godine. Naime, Rasacijani siđu u Zentu s velikom vojskom, poharaju svu zemlju, posijeku stabla i vinograde, požežu knjižje, a usput su protjerali ili poubijali zenćanske bogumile (bukumire), koji su se namnožili.
Nemanja je rođen u dvoru svog oca Gradihne, nadomak Spuža. Bilo kako bilo, da li mu se otac zvao Gradihna, Bela ili Desa, Nemanja uz pomoć vizantijske soldateske, 1189. god. pripoji Zentu Rasaciji. Vrati se u grad Ras, a ostavi sina Vukana u Kotoru da vlada kao „rex Dioclee, Dalmatie, Tribunije, Toplice i Bosne...“ Nakon svađe svojih sinova Vukana i Stefana, uz pomoć trećeg sina Rastka (Save) napusti zemlju i zamonaši se u manastiru Vatoped, na Atonskoj gori, i bi narečen monaškim imenom Simeon.
Ostala je Zenta u prevlasti dinastije Nemanjića više od sto pedeset godina.
Zametnu se 1235. godine, krstaški pohod, prvi protiv nevjerenstva u Sklavoniji, Bosni i Humu, a tek potom se taj pohod produži do Jerusalima.
Bi neuspjeli ustanak zentske vlastele aprila 1332. godine, a nešto ranije veliki upad Mongola i Tatara u ove oblasti. Tada Zentom vlada vlastelin Balša (Baйoš), Zećanin. Njegov sin Đurađ nastavi da vlada i osvoji i gornju Zentu i Budvu. Uze titulu „baroni della Schiavonia marittima.“ Pominje se još kao Đorđe Krsturski, tj. Mina od Kostura.
Đurđa II naslijedi njegov sin Baoša III. Vladao je Zentom od 1403. do 1421. Nije imao muškog potomstva. Uglavnom, sa Balšom III prestala je vlast loze Balšića u Zenti.
U XV i XVI vijeku Italija, bez sumnje postaje centar svjetskog obrata, renesanse, i ostaje vjekovima uzor za čitavu Evropu na svim područjima ljudskog stvaralaštva.
Rimski papa okruni Stefana za prvog kralja Srbije (Rasije). Zatim su se smjenjivali na prestolu Uroš I, Dragutin, Milutin, Uroš III, koji je upravljao Zentom, i na kraju Dušan, koji zbaci s prestola svog oca, i proglasi se za vasilevsa „Romanov et grekov“. U to doba, od male države Rasije nastala je moćna feudalna Srbija. Za vrijeme nejakog Uroša, slabog Dušanovog naslednika, počela se raspadati srpska država. No ubrzo su udarili Turci. Prvo su se sukobili na Marici, a zatim na Kosovu polju.
Prezime Crnojević je očigledno naknadno transkribovano, kao i pipersko naselje Crnci. Črmici, Crmici je poveliko mjesto u Piperima, nalazi se oko manastira Ćelija piperska. Iz sadašnjih Crnaca odseljavala su se razna bratstva tokom vjekova. Čermnojevići se pominju, kao Đuraši i Radiči.
Uglavnom, Stefan Crnojević Maramonot dođe iz Pulje (valjda je tamo išao kao trgovac, i oženi se), a Zeti (ne Zećani!) potvrde ga za gospodara 1425. godine, s titulom vojvode. Stefan uglavi s narodnim glavarima i Mlečanima da će pomagati Mlečiće za platu. U tom zapisu pominju se i Piperi, ne bez razloga. U znak vazlaskog priznanja zatraže Mlečići od Stefana da na svojim obilježjima ispruže venecijanskog lava!
Ivan, sin Stefana, poznat i kao Ivan-beg, postade gospodarom Zete i dukom od Žabljaka (i onim na Skadarskom blatu!), neguje od 1465. do 1490. godine. Senat Mlečana presvijetle Serenisime primi ga za svoga patricija, u zvanju „dominio in partitis Xentae“.
Turci osvoje Žabljak (na Skadarskom blatu) 1482. god. za vrijeme Ivan-bega, koji je morao tražiti novu prestonicu. Odabrao je, napokon, Cetinje. Prvo ondje sagradi crkvu i manastir (1484), a potom preseli se i skromni dvor.
Ivan nije zaboravljao svoje pipersko, črmnačko porijeklo. Još se pominje njegovo katunište na planini Lukavici, ponad vrhova Žurima. U tu priču je upletena legenda o stradanju maloljetnih Ivanovih sinova na črmnačkom katunu. Navodno je nesrećni roditelj zasadio ružu na mjestu gdje zmija peči njegove sinove. Ta ruža cvate i dan i danas.
U Piperima se može još čuti žalopojka:
Sve zbog tuge Ivanova dvora
od Zete se prozva Crna Gora...
Valjalo bi pronaći istinske podatke o nazivu Crna Gora. Prema mišljenju Đura Daničića, transkripcija Črmna, Čermna, Crmna dolazi ne od pridjeva crn već od pridjeva crven. Kakav Montenegro i latinske trice!
Đurđe, Ivanov sin, vladao je Crnom Gorom u periodu 1490–1499. Nešto Mlečići nešto Turci sabiše ga. Đurđe, koji je nazvan i Arvanit, bio je oženjen Jelisavetom Erica iz Italije. Pošto se odande nazirao pokret renesanse, Đurđe učini glas rodu. Nabavi opremu za tipografiju (samo nekoliko godina poslije Gutenbergovog izuma!), i uz pomoć štampara Makarija, poče da pečata knjigu Oktoih, na Obodu. To je bila prva štamparija na Balkanu. Naravno, štampana je slovenskom ćirilicom.
Ne mogavši da oprosti tursko vazalstvo i izdaju svog brata Stevana, ni suze lijepe latinke, Đurađ preda vlast i grb vijeću glavara i ode u tazbinu. Vratio se tajno, ali ga turci domame u Skadar, zarobe i prebace u Anadoliju, gdje je umro.
Nevjerni Turci poturče sina Ivanovog, Stanišu. Postave ga za sandžaka Crne Gore, 1514–1528, kao Skender-bega. Skender-beg je obraz ocrnio.
I danas se sasvim proizvoljeno tvrdi da su Piperi donijeli odluku na plemenskoj skupštini 1798. da se pripoje Crnoj Gori! Kao da prije toga nijesu bili u sastavu Slovenske kneževine Diokleje, a potom Zente i Crne Gore Crnojevića.
(NASTAVIĆE SE)