- PIŠE: Vasilije Marković
Našu porodicu je pogodio nenadni gubitak: Ostali smo bez Veselina. Jole nije znao, a naša majka Darinka tek je izašla sa Golog otoka. Liječen je Veselin na Cetinju, a potom u Beogradu. Nije pomoglo. Amputirali su mu nogu. Preminuo je februara 1954. Netačan je podatak da je Jole prisustvovao sahrani svoga sina. Nije nego. Bajagi je posmatrao sahranu ispod krova naše kuće u Liši. Besmislice, baljezganje.
Trebalo je doći do morbidne ideje da prvu grupu golootočana sačeka tzv. „bosanska grupa“ koju čine Hercegovci i druge ustaše i četnici. Nema sumnje „bosanka grupa“ nije imala milost prema „staljinistima“. Napravljen je špalir od ustaša i četnika za doček. Udarali su motkama, pesnicama, nogama, pljuvačkom, gdje je ko stigao. Uz urlike „Ua, bando“, mnogi od njih doveženi brodicom „Punat“, ostali su bez zuba, polomljenog čela, onesvijšćeni na tucaniku. Neopisivom prebijanju cilj je bio ubijanje čovjeka u čovjeku. Kad je „bosanska grupa“ oposlila doček prepustila je samim zatvorenicima dalje usavršavanje narednog „dočeka“. Nije svak mogao da se odupre torturi. Našlo se među samim uhapšenima dovoljno „sobnih starješina“, prevaspitavanih na brzu ruku. Granice ljudske izdržljivosti i duševnog poremećaja posve su neodređene. Na ostrvu je postojalo nekoliko logora. Stari muški logor („Stara žica“), Novi muški logor („Nova žica“), Radilište 101 („Petrova rupa“) i ženski logor. U blizini postoje ostrva Sv. Grgur i Prvič, koja su korišćena kao rezervni logori. Sadističkom torturom rukovodila je Uprava logora, a neposredno izvršenje fizičke torture prepušteno je samim zatvorenicima, koji su uz prisustvo isljednika okajavali i sopstvene „grijehe“. Zločinačke metode, uključujući morenje kažnjenika žeđu i glađu, opstalo je sve vrijeme golootočke drame. Prema pouzdanim procjenama, grozote Golog otoka nije preživjelo trista i dvadeset osoba. Ostavili su kosti u morskim talasima ili na Golom otoku. U početku sahranjivani su u kamenjaru, pod šifrovanom oznakom, a kad ih se namnožilo dovoljno sahranjivani su na specijalnom mjestu na Golom otoku.
„Od kada smo dopremljeni na ovo golo ostrvlje – priča naša majka – bi mi jasno šta me čeka. Brže, još brže, pada komanda. Neko me ščepa za kosu i izvuče na palubu, i bez zadržavanja utjera u vrtlog, dernjavu i buku. Izbezumljene žene posrtale su, padale, izubijane i popljuvane, kroz špalir formiran krugom logora. Na kraju špalira nalazio se plato na kome su nam neki „kombajni“ ošišali kosurine. Suzu sam proronila nad svojim pletenicama. Režu ih nemilice. Nakupilo mi se poniženje, sav jad i čemer. Iza toga smjenjivali su se odlaske pod bojkot, česta buđenja ispod boksova, a naročito ženturina iz bosanske grupe prilikom šibanja kažnjenica po debelom mesu. Stalna i vječito proglašena banda.“
U toj misli o zaludnosti življenja, prozva me kurirka: „Na raport, u kancelariju upravnice Hilde Sejej!” Taman sam smislila oproštajnu pjesmu za makanje u Piperima („... kad se majke uželite, ujaku se požalite, nek vam ujak dževap dadne mjesto vaše majke jadne...“). „Pustili bismo te kući da ideš kod onih makanja... Samo fali jedan razlog, ničim se nijesi dokazala! Poznaješ li ovaj rukopis...” Promijenih se u licu. „Znači to je ona pismiletka, ona nakovrdžana Vasiljka! Iskušavala me na kvarno puna dva ljeta...” „Dakle, nećeš da priznaš”, – dobuje prstima po stolu onaj glavni.
Upravnica logora pozva dvije razularene kažnjenice. Uzeše me na obradu, šakačke, nogačke, trupačke. Ona ibretulja od Vasiljke boboće mi u glavu iza svakog udarca. Revnosno je dolazila, uzimala i brošurice tobož na čitanje, i vraćala mi iste pošto ih UDBA fotokopira.
Na pomen revizionistike, ubačene Bosanke odlomiše mi nekoliko vrućih zadlanaka. Popustiše mi kapilari u nosu. Udaraju. Udaraju, mlate. Kalašture donesoše posudu punu vode. Zagnjuriše mi glavu. Pomodrelu od gušenja izvukoše me. Kroz izmaglicu mi dopiru glasovi.
–Dužni smo da te osposobimo za zdravu misao.” „Ne marim, samo vode, želim samo vode...” „Što se tu prenemažeš, mrcino. Znaš li gdje se nalaziš?” – upita Hilda Sejej. „A što me mrcvarite ovako, što me ne ubijete odjednom, najzadnja furdo, pas vam se mesa napotezao...”
I šta biva! Sad slušam ovog islednika, mislim da se zove Radule Popović, koji me već isleđivao u dalekom zavičaju. „Jadna ne bila što ne priznaš sve što je zapisano u ovoj prijavi, a ti znaš čijoj, i kako si bila jatak svom odmetniku, i kako si širila propagandu, i kako si kačila Garovu značku Saveza boraca... Iskrivila si liniju, to je to!”
Zagledan kroz prozor osunčane uvalice, nakon poduže stanke, obrati se upravnici logora: „Pored imena ove nepopravljive bande, Hilda, zapiši: odsutna bez odobrenja... Što je svojevrsni apsurd.”
Izagnaše me sa Grgura, na Golom mi dadoše neke prnje i otpusnicu. Prije napustim Grgur, održala sam kratko slovo: „Na put vrlina i poštenja samo su se pokazale odabrane kažnjenice. Nema ih mnogo, pet posto!” Poslije skoro godinu dana protjeruju me u zavičaj... Na Drezgi mi priopšte direktivu dobijenu iz Beograda: „Rešeno je da se javi partijskim rukovodstvima i organima za informbirovce koji su pušteni sa „Mermera“ bolje prihvataju, jer su oni odigrali značajnu ulogu protiv Kominforma.”
– U direktivi koju smo primili 13. IV 1950. piše značajnu, i nije se s tim šaliti, – obrecnu se Vasko Golin.
(NASTAVIĆE SE)