-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Sve se to radilo mimogred u Ministarstvu prosvjete i sve je gotovo ostavljeno bilo inicijativi samih učitelja naših i molbama koje su oni upućivali bili ovamo. Tako, učiteljima je izdavana bila pomoć ili preko Prizrenske bogoslovije, ili su je oni sami uzimali kad bi o raspustu dolazili ovamo. Knjige i druge školske namirnice su im, takođe, tim putem slane, i sve je nosilo na sebi karakter uzgednosti i rada od danas do sjutra. S naše strane nije rađeno apsolutno ništa življe na što većem razvijanju veza s prekograničnim narodom i sistemskom radu, u želji i da se očuva onaj narod srpskoj zajednici i spremi se za one zadatke koji će i na njemu ležati u trenutku kad rasprava njegova položaja bude došla na red. Koje su prilike uticale na tako stanje stvari nije potrebno pominjati, ja samo konstatujem taj fakat da je tako bilo sve do 1885. godine, kad se Srbija na mah naglo počela interesovati sudbinom St[are] Srbije i Maćedonije i počela življe raditi u tim zemljama počevši se baviti i o mislima o kojima do tada niko nije vodio računa. A da je doista tako, dokaz su pored rada same vlade i rad same štampe u to doba, jer se ona počela mnogo više, nego li do tada, baviti o ovim pitanjima. Akta ministarstva koja su mi o tome stajala pri ruci nose na sebi neki neobični izgled, i prožeta su sva osobinama žurnog rada i hitnosti radnika, koji grabi da postigne ono što je, neradeći za dugi niz godina, propustio. Od kuda je i kako je došla ta nagla promjena u držanju Srbije?
U odgovoru na to ja ću da navedem jedno pismo koje je bečko poslanstvo uputilo ministru inostranih djela:
„Poslanstvo Srbije u Beču, 10. februara 1885. Pov. Br. 9. Vrlo povjerljivo. Gospodine Ministre, Prije neki dan bio je Dr Rozen kod g. Kalaja i ovaj ga je pitao dali što Srbija radi u Maćedoniji, jer izvjesno da Maćedonija treba i mora da pripadne Srbiji i nikom drugom, u čemu će je Austro-Ugarska svojski potpomognuti, jer je to i njen interes. Što se tiče Bugarske, rekao je da Austro-Ugarska neće nipošto dozvoliti da se ona na taj kraj širi. Istina, dodao je, još nije vrijeme za akciju, ali treba za ranije spremiti teren tamo, i ne samo raditi, no i dati vidjeti da se radi bilo štampanjem knjiga, bilo pisanjem po novinama u čemu bi mogla računati na potporu njihove žurnalistike. On bi želio, rekao je, da ovo njegovo raspoloženje saznaju kako Kralj i vlada, no ne bi nikako htio da se ovo čuje niti da se zna da je on ovu želju izjavio.
Od g[ospodina] Kalaja otišao je Dr Rozen kod g[ospodina] Sečenjija i kod njega poveo riječ o Maćedoniji. I ovaj mu je rekao da je interes naročito Mađarske da se Srbija na taj kraj raširi jer oni ne mogu dozvoliti da Bugarska, a posredstvom nje i Rusija, tamo ide, i u ovom bi Srbija mogla računati na potporu Mađarske, samo bi trebala da i ona na tome od svoje strane što radi. I za grofa Kalnokija rekao je, da i on dijeli ovo mišljenje da Srbiju treba potpomoći da se širi ka Maćedoniji.
Usled ovih razgovora Dr Rozen napisao je koliko je znao o Maćedoniji onaj dopis iz Soluna koji je sinoć u Političkoj Korespondenciji štampan i dao ga direktoru Hanu da ga štampa, kazavši da mu je to jedan prijatelj pisao. Ovaj je najprije odnio dopis u Pres-biro, gdje su mu rekli najprije da ne štampa, pa poslije, pošto su valjda dobili odobrenje od g[ospodina] Sečenjija ili grofa Kalnokija, rekli su da može slobodno štampati.
Čast mi je, gospodine Ministre, i ovom prilikom uvjeriti Vas itd. Potpisan: M.M. Bogićević”
Pismo nije bilo bez posledica. Kad se jednom bude sredila sva arhiva Ministarstva inostranih djela i bude prikupilo i ono od prepiske njegove koja se sada nalazi kod ljudi koji su s ministarstvom imali raditi na ovim stvarima, vidjeće se tačno sve šta je s naše strane rađeno u ovoj, 1885. godini, poslije prijama ovog pisma. Međutim, i ono artija što je meni stajalo na ruci i, koje sam rasturene sredio koliko-toliko, pokazuju koliko su se u ovo vrijeme silno počelo baviti sudbinom našeg naroda preko granice, i koliko su se i tadašnje vlade počeli živo ticati naši interesi u tim stranama.
U 1885. godini, u vrijeme kad i ovo pismo, padaju mitinzi u Beogradu i još nekim gradovima unutrašnjosti, inspirisani i podržavani samom vladom, koja je, međutim, od svoje strane neposredno preduzimala korake za koje se mislilo da su kadri stati na put širenju bugarizma u St[aroj] Srbiji i Maćedoniji i donijeti one uspjehe koji su tako potrebni bili po čuvanje naših interesa u turskoj Srbiji. Odajem pravdu zauzimanju tadašnjeg ministra-predsjednika i ministra inostranih djela koji je sam lično uzeo u ruke ovu stvar.(Nastaviće se)