-Piše: Budo SIMONOVIĆ
Lalićeva pripovijetka „Duga pećinska noć” iz posthumno objavljene zbirke „Opraštanja nije bilo” (priredio akademik Branko Popović, izdavač Srpska književna zadruga 1994), nesumnjivo je jedno od njegovih poslednjih ostvarenja, a ja sam uvjeren – i bukvalno poslednje! U tom uvjerenju me, sem napomena priređivača knjige „Opraštanja nije bilo”, učvršćuju neka moja lična saznanja, nešto što je vezano upravo za ovu priču i moj poslednji susret i razgovor sa slavnim piscem.
Tačnije, još u Kolašinu 1984. godine, za vrijeme već pomenutog naučnog skupa posvećenog Kolašinskom četničkom zatvoru, kad sam mu ispričao da pripremam knjigu o stradanju durmitorske partizanske gerile 1942. i 1943. godine, odnosno kazivanje jednog od rijetkih preživjelih – Momira Jakića, on je prvo rekao da mu je njegov slučaj unekoliko poznat, a onda me iznenada pripitao da li se u toj priči možda spominje i Jakov Ostojić. Kazao sam mu da se spominje, ali da nemam nikakvih detaljnijih podataka o njemu i njegovoj pogibiji, da je to pomalo obavijeno velom tajnosti...
I pri svakom narednom susretu, pa dakako i u tom poslednjem razgovoru u Herceg Novom u novembru 1992. godine, nije zaboravljao da pripita za Jakova, ali mu, nažalost, ni tada nijesam mogao kazati ništa više i određenije od onoga što je i on odavno znao o tom glasitom komiti i junaku, partizanskom ilegalcu, o čijoj se sudbini ni danas mnogo ne zna.
Otkad je objavljena pomenuta posthumna Lalićeva knjiga, odnosno priča „Duga pećinska noć”, počeo sam brižljivije da tragam i raspitujem se o Jakovu Ostojiću i to sam uzdigao na nivo nekog mog duga i obaveze prema Mihailu Laliću, ali i prema ovoj stamenoj i danas široj javnosti ne mnogo poznatoj ličnosti iz durmitorskog kraja. Tako sam se 20. juna 2002. godine, našao u kući šezdesetčetvorogodišnjeg Simenuna – Sića Ostojića, bliskog Jakovovog rođaka, uglednog i pribranog Durmitorca. Iako vidno narušenog zdravlja, iznenađen i oduševljen da se neko u ovim smutnim i vrtložnim vremenima, kad se svaka šuša i maruša latila da pretresa istoriju i olako se baca blatom na Narodnooslobodilačku borbu i revoluciju, na likove časnih revolucionara i komunista kakav je bio Jakov Ostojić, uopšte zanima za njega i njegovu sudbinu, poslednjom snagom mi je ispričao to što je znao o svom slavnom pretku.
Pošto je šest godina proveo u amričkim rudokopima, Jakov, najmlađi sin Ilije Ostojića se na zov otadžbine vratio 1912. godine, prošao golgotu Balkanskih i Prvog svjetskog rata, preživio komitska vremena i tamnice bivše Jugoslavije kao ubijeđeni ljevičar i komunista, a 1941. godine, iako već u zrelim godinama, među prvima se latio oružja i krenuo u borvu za slobodu.
Kao iskusan ratnik i ugledan čovjek, nakon povlačenja partizana u Bosnu, u proljeće 1942. godine, ostavljen je da na terenu Durmitora piri revolucionarni plamen. Kad su s jeseni, s prvim snjegovima krenule četničke hajke i potjere, za razliku od većine ilegalaca sa ovog područja, koji su pokušali da se prebace u Bosnu i povežu sa glavninom partizanskih snaga, Ostojić je ostao u svom skrovištu pod Durmitorom, u Rapama iznad Zminjeg jezera. Našao se ko će ga prošpijati pa je u zoru, 10. decembra 1942, na njega krenula četnička hajka u kojoj su, kažu, pretežno bili Vasojevići, ali nije izostalo ni nekoliko Durmitoraca.
Počela je neravna borba i pozivi četnika da se Jakov preda i ne gine uludo. Odgovorio je da se živ neće predati, ali da neće nikoga ni ubiti ako ne bude morao. Njegova puška se potom dugo glaskala iz skloništa, a onda se u neko doba sve umirilo. Četnici su oprezno prišli do zemunici i zatekli Jakova mrtvog. Imao je ranu od metka ispod desnog uva, ali je sve do danas ostala sumnja da li ga je pogodilo neko četničko zrno ili je, uviđajući bezizlaznost, da će morati da prospe nečiju krv, možda i nekog komšije i plemenika, sam digao ruku na sebe.
Dilemu do kraja nije otklonio ni Lalić iako je ovaj slučaj, očigledno, veoma dugo istraživao. On veoma opširnu priču, gotovo mali roman, završava bez šireg opisa, odjednom, kratkom rečenicom, opredjeljujući se ipak za varijantu da je Jakov poginuo od četničkog zrna:
„Dok je nišanio, ubi ga metak iz puške koju nije čuo...“
( Simeun Ostojić, nažalost, nije dočekao da njegovo kazivanje vidi u knjizi – umro je osamnaest dana nakon našeg susreta i razgovora na Žabljaku 2002. godine.)
Kraj
Knjiga se može kupiti uz „Dan“
Feljton je rađen po novoj knjizi Buda Simonovića „Nikad kraja tamnicama – Lalićeve poruke i poduke“, koja se može kupiti uz „Dan“ od četvrtka, 25. januara, na svim prodajnim mjestima novina.
Lalićeve poruke i poduke
„Rat je samo otkriveno, golo, prirodno stanje i istina. Kad se malo promisli, odmah u oči ubode: svi su ovi ratovi – srpski, turski, švapski, ljudski – od tjeskobe potekli i od želje da se život proširi u prostoru kad već ne može da se produži u vremenu.”
***
„U ratu, izgleda, mora da se nešto čini i to – što više i što luđe.”
***
„Rat ljudima zamrsi puteve te mnogi stignu gdje nijesu ni sanjali i učine što nijesu htjeli. ”
***
„Takav je rat – sve pod njim brzo raste ili propada.”
***
„Za ratove bi on zaveo zakon: da se s obje strane mobilišu samo stari ljudi. To bi bilo zanimljivo gledati, ali ne toliko opasno. Starci se brzo zamore, pa bi ratovi kratko trajali. Ako bi neko i poginuo pri tome, ne bi bila velika šteta.”
***
“Ako biješ, ubica si: ako ne biješ, izdajnik si - ostaje ti jedini spas da izvršiš samoubistvo, a sramota je ubiti se svojom rukom, kad ima toliko zgodnih prilika da se pogine...”