-Piše: dr Radoslav T. Stanišić Filmski i TV reditelj
Svi raniji pokušaji da se snimaju filmovi sa savremenom tematikom nijesu ni izdaleka dosegli uspjeh „Avalinih” filmova rađenih na osnovu literarnih djela klasične vrijednosti ili originalnih scenarija vezanih za ratno vrijeme i narodnooslobodilačku borbu. Ma kako da su takvi filmovi izazivali respekt kritike, ipak se intezivnije priželjkivalo i stvaranje djela kroz koja će život neposrednije da pulsira, istine postati vidljivije, egzistencijalni problemi uočljiviji. Pogodan tekst bio je i Sremčev roman „Pop Ćira i Pop Spira”. Ovaj roman Stevana Sremca odavno je pretočen u pozorišnu komediju, koja se u raznim dramatizacijama decenijama izvodila na našim velikim i malim scenama. Generacije glumaca su prošle kroz popularne likove a neki od njih postali su pojmovi i mjerilo komičnog, autentičnog a često i folklornog u teatarskom izrazu. Usled takve popularnosti ovog teksta nađeno mu je mjesto čak i među djelima kojima se u poratnim godinama krčio put nekakvom subjektivnom, osobenom i modernom izrazu. U afirmaciji popularnih komedija na savremenoj sceni naišla je Soja Jovanović i potvrdila svoje rediteljske mogućnosti.
Soja Jovanović rođena je 1922. u Beogradu. Završila je Akademiju za pozorišnu umjetnost. U Akademskom pozorištu bila je od 1944, a u Beogradskom dramskom od 1950. godine. Režirala je veliki broj predstava dramskog karaktera kao i scensko-operetskih spektakala. Uporedo sa radom u teatru sve više se posvećivala filmu, njegujući prevashodno komediju. Istovremeno je radila na televiziji kao reditelj drama i serija. Za svoja najuspelija djela dobila je više nagrada. Sredinom šezdesetih godina dvadesetog vijeka potpuno je napustila pozorište i posvetila se sasvim filmu i televiziji.
Na filmu je ona debitovala sa Predragom Dinulovićem u režiji „Sumnjivog lica” Branislava Nušića. To je bilo više pozorišna predstava u prostoru nego traženje novog pristupa popularnoj Nušićevoj komediji sa dosta filmskog amaterizma ali i pozorišne svježine, u karakterizaciji likova i mizanscenskih rješenja, koja su se otimala anegdotskom i folklornom tumačenju ovog djela. Soja Jovanović je nastavila sama sa ekranizacijama komedija a ova postavka je, čini se, nadmašila sve što je u domenu komedije dotad stvoreno. Tradicionalno pozorišno iskustvo sintetizovano je kroz glumačku igru i vizuelnu definisanost u sasvim određenom ambijentu. Rediteljka je vjerovala da je to način kako da ostvari svoje zamisli o komičnom u našem mentalitetu, tradiciji i kulturi. Ona je vjerovala da ovo djelo samo po sebi posjeduje unutrašnju dinamiku, određenu duhovitost i primjetnu liriku.
Sve je to doprinijelo da se u izvornom tekstu vidi bogata i privlačna podloga za filmsku ekranizaciju. Uz to su dvije prigodne proslave – stogodišnjica rođenja i pedesetogodišnjica smrti Stevana Sremca – bile lijep povod da producent dođe do jednog popularnog i publici bliskog ostvarenja, i jednog od najboljih humorističkih romana u jugoslovenskoj književnosti. Pri tome je svakim svojim kadrom Soja Jovanović dokazivala da komedija uopšte ima duboku tradiciju u srpskoj drami i da film mora o tome voditi računa.
Uvodna scena filma opisuje mjesto radnje, jedno bogato banatsko selo, čiji su paori (seljaci) bili tako pobožni i imućni da bi mogli izdržavati, ne jednog, već dva popa.
(NASTAVIĆE SE)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.