- PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ`
Marić je ušao u intelektualni zagrebački krug – jednako ga uvažavaju pisci, slikari i vajari. Primljen je i u slobodnu zidarsku ložu „Maksimilijan Vrhovac”, u kojoj su ugledni zagrebački profesori sveučilišta, advokati, trgovci, inženjeri... među njima i vodeći slikari Marin Tartalja i Tomislav Krizman, zatim istoričar umjetnosti dr Grga Novak, kompozitor Marko Tajčević. Zatražio je i dobio premještaj u Beograd. Postavljen je za profesora Druge muške realne gimnazije, a potom Šeste muške. Postao je stalni saradnik „Srpskog književnog glasnika”; u aprilu u maju 1939, objavljuje esej „Od Daviča do Sezana” i ogled o slavnom engleskom piscu Haksliju – „pustinjaku s fordom i dinamo-mašinom...”
U „Glasniku” vodi „Umjetnički pregled”, sada pod svojim imenom: dr Sreten Marić. U školi predaje istoriju i književnost. Direktor Šeste muške gimnazije ovako ocjenjuje njegov rad: „Odlične stručne spreme sa obilnom opštom kulturom... Imao je velikog uspjeha, kako u nastavi, tako i u vaspitanju svojih učenika... Iskusan nastavnik sa već izrađenim pedagoško-metodskim postupkom. Predavanja su mu jasna i veoma zanimljiva. Stog ali i pravičan. Marljiv i revnostan u službi. Predan svome pozivu. Radi na svojoj struci. Bavi se istorijom umjetnosti, u stručnim listovima sarađuje... Nacionalno pouzdan”.
Uoči Drugog svjetskog rata (1940–41) Sreten Marić honorarno predaje istoriju svjetske dramske književnosti na Pozorišnom odsijeku Muzičke akademije u Beogradu (kompozitor Petar Konjević predaje vizuelne elemente glume, a Strahinja Petrović glumu).
... Marić će se za vrijeme rata potucati po Beogradu (uništen je njegov dom sa lijepim namještajem i bibliotekom), ili će odlaziti u Kosjerić i Subjel izlažući se opasnosti da strada od četničke ili od partizanske ruke. Jednostavno, on se klonio svakog pokreta, svake ideologije. Kada mu je uoči Drugog svjetskog rata Koča Popović predložio da pristupi Komunističkoj partiji, budući da je lijevo orijentisani intelektualac, odbio je sa indignacijom: „Ne, ne interesuje me vaš pokret i ne govori mi šta radite... Ja sam kukavica i, ako me policija pritegne, sve ću reći...” (Koča mu to poslije rata neće zaboraviti.)
„Beograd, 27. mart 1941, divno, sunčano prije podne. Poranio sam u Manjež, gdje sam odskora predavao na pozorišnom odsijeku Muzičke akademije. Veče prije toga, na raskrsnici gdje je sada `Beograđanka`, srio sam dva mala tenka i nekoliko vojnika u ratnoj opremi. Pitam poručnika koji je s njima šta to znači. On mi odgovara: `Branimo čast zemlje`, Razumio sam.
Sad, ovog jutra, pred Manježom, čuju se neuobičajeni zvuci, nešto slično buci koju sam osluškivao na jesen 1914. godine u Valjevu, punom vojske, kada se odasvud beznadno pucalo iz pušaka na austrijski avion koji je mirno, sigurno, kružio nad gradom... Ljudi trče sa Vračara prema Terazijama, odakle buka i dolazi. Iz ulice, koja pored Četvrte muške gimnazije i Cvijetnog trga silazi na ondašnju ulicu Kralja Milana, izbija star, otvoren kamion, okreće i on prema Terazijama. Viču i kao da viču i meni. Pogledam: iz kamiona mi mašu moji učenici iz Šeste muške gimnazije. Reklo bi se cio moj sedmi razred. Među njima i Žujović, sin Sretenov. Pozdravljaju me... Od njih prvi put čujem razgovjetno šta kaže neobični ritam tog zvuka koji se kao talas morski o stijene razbija gradom: `Bolje grob nego rob`.
Pretrnuo sam... Vratio sam se kući pod Pašino brdo. Da sredim svoje rukopise i ostalo prije no što krenem u svoju mobilizacionu jedinicu, u Zagreb. I tako, brižljivo slažući svoje drage rukopise (koje će četiri godine kasnije meni dragi američki bombarderi, još ne znam zašto ni po čijoj želji, pretvoriti u prah i pepeo), razmišljao sam, razmišljao sve do zore. Za čudo, tada, 27. marta nijednog trenutka nijesam razmišljao, kao što ću razmišljati koju godinu kasnije: da li moj poručnik, da li moji đaci, a prije svega oni koji stoje iza njih i koji ih podstiču na ovaj ludi protest, na ovaj siloviti izazov Hitleru i njegovoj vojnoj sili, da li oni dobro čine svom narodu, da li nije mudrije pokušati, kao što je činio knez Pavle, da strašno zlo, koje se spremalo, bar za sada odgodimo...
Moje mobilizaciono mjesto rezervnog konjičkog potporučnika jugoslovenske vojske bilo je – Zagreb. Tu sam se vratio poslije nekoliko teških ratnih dogodovština na granici. u Zagrebu sa dočekao i ulazak njemačkih trupa”, pričao je kasnije Marić.
Uspijeva nekako da se domogne Beograda, potom i Kosjerića. Uskoro, kad protutnje prvi mjeseci okupacije, vratiće se u prestonicu. Za vrijeme rata Sreten Marić je predavao na Muzičkoj akademiji, zajedno sa ostalim profesorima: Petrom Konjevićem, Smiljom Mandukić, Milošem Moskovljevićem, Vinkom Vitezicom, Aleksandrom Ilićem, Stanojlom Rajičićem...
(Nastaviće se)