-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
U Beogradu se među piscima i profesorima Filozofskog fakulteta sve češće govori da će u Beograd doći, da stalno živi, dr Sreten Marić. Neki se tome iskreno raduju, ali ima i onih koji zaziru od njegovog dolaska, znanja i superiornog duha. U julu 1961. stigao je u Sloveniju, na odmor. Prijatelji, prije svih Dobrica Ćosić i Živorad Stojković, ubijedili su ga da dođe u postojbinu i prihvati mjesto univerzitetskog profesora. Ćosić je nastojao da Marić dođe na Filozofski fakultet u Beogradu, ali... O tome mi je Dobrica Ćosić početkom jeseni 1994, između ostalog, ispričao:
„Ja sam se poslije Drugog svjetskog rata družio i sa piscima nadrealistima kao što su Marko Ristić, Milan Dedinac, Oskar Davičo... i od svih njih sam slušao priče o profesoru Sretenu Mariću, koji živi u Parizu, kao jednom od najobrazovanijih i najkulturnijih, najpametnijih srpskih intelektualaca. Kada sam sa Miodragom B. Protićem jednom prilikom bio u Parizu, potražili smo Marića i ona nas je pozvao na ručak, u svoj dom, u strogom centru grada, na ostrvu Sen Luj... Ručak je spremila njegova žena Nikol – bila je to prava francuska hrana, ali u svemu tome bilo je nekog rituala: Nikol je iznijela na sto i dala mu okrugli crni hljeb, koji je ona pekla, a izgledalo je kao da je izvučen ispod sača, i onda mu dodala nož koji je više ličio na one naše britve... Marić je zatim ritualno počeo da siječe taj hljeb na jedan njemu svojstven način, onako kako to rade srpski domaćini... Ja sam mu onda rekao da on treba i da mora da se vrati u svoju zemlju, da je neophodan Srbiji. On se izgovarao: kako, gdje, šta će da radi? Rekao sam mu da to prepusti meni... Pokušao sam da mu obezbijedim mjesto profesora na Beogradskom univerzitetu, ali sam naišao na odbijanje – nijesu ga željeli, a onda sam pokušao u Novom Sadu, gdje je neku godinu ranije otvoren Filozofski fakultet... Razgovarao sam i sa Stevanom Doronjskim, koji je bio čelni čovjek u političkom životu Vojvodine, i on je obećao da će sve biti u redu. Naravno, to je obećao i dekan Fakulteta Mladen Leskovac. Marić je krajem 1962. godine došao u Beograd i onda je otišao u Novi Sad – izabrao je stan onakav kakav je želio: na najvišem spratu zgrade, četvrtom, sa preko stotinu kvadrata, u novom, univerzitetskom naselju, u blizini Dunava... I tako je započelo naše druženje, koje je sa oscilacijama trajalo sve do njegove smrti”, ispričao mi je, pored ostalog, Ćosić.
Referat za izbor Sretena Marića za redovnog profesora svjetske književnosti na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu napisali su Vojislav Đurić sa Filozofskog fakulteta u Beogradu i redovni profesori Filozofskog fakulteta u Novom Sadu Mladen Leskovac i Đorđe Sp. Radojičić. Bilo je to 13. januara 1962. godine.
U Beogradu je 20. januara umrla Marićeva majka Jelena. Živjela je kod njegove sestre Lize, koja se u međuvremenu razišla sa Pjerom Križanićem, u Prizrenskoj ulici broj 3 (na mansardi). Početkom 1963. „Prosvjeta” je objavila prvu Marićevu samostalnu knjigu „Ogledi” – u njoj su rasprave o Vijonu, Sviftu, Montenju, Stendalu, Rembou, Sartru, Fokneru... Knjiga nailazi na laskave ocjene kritike. Muharem Pervić u „Politici” ističe da je ovo djelo razapeto između nauke i umjetnosti, a knjiga „značajan doprinos našoj esejistici, našoj naučnoj i književnoj misli”. Dušan Puvačić u „Književnim novinama” naglašava da Marić „kad govori o piscu, posmatrajući ga u cjelini ili zadržavajući se na nekom karakterističnom aspektu njegovog djela, veoma rado navodi mišljenja stranih kritičara ili esejista koji su o njemu pisali, suprotstavlja jedno mišljenje drugom ili se sam upušta u raspravu s njima”.
Zanimljivo je pismo Danila Kiša, upućeno iz Strazbura, gdje je lektor na tamošnjem univerzitetu, Miodragu Maksimoviću, uredniku „Politike”, u kome se žali na naše ljude u tuđini i potom kaže:
„Iz Pariza sam dva puta bježao u svoju provinciju jer su me braća i zemljaci odmah ispljuvali, ponizili, svi. Izuzimam li časnog Sretena Marića, koji je imao hrabrosti da mi pozajmi 200 fr. [anaka] da se vratim sa ženom u Strazbur, dok su ostali, pisci i kritičari poblijedjeli kao smrt kada sam im pomenuo novac... Zaključak: bježi od Crnogoraca u Beogradu i od Jugoslovena u Parizu.”
Marić će za „Oglede” dobiti Oktobarsku nagradu grada Novog Sada, i to je prvo javno priznanje za književni rad. Stiglo mu je tek u šezdesetoj godini! Sreten Marić se 21. septembra 1963. i zvanično oženio sa Nikol Hevilend (1923), čiji je otac Pol Barti-Hevilend bio zapaženi dadaista u Njujorku.
Krajem 1963. Marić je primljen u Udruženje književnika Srbije – predložili su ga Boško Novaković i Draško Ređep.
(NASTAVIĆE SE)