-Piše: BUDO SIMONOVIĆ
Princeza Jelena, dakako, nije mogla biti očarana ljepotom i fizičkim izgledom đuvegije, Viktora Emanuela Trećeg Savojskog, italijanskog prestolonaslednika, koji joj je ponudio brak na balu u Moskvi. Stasita ljepotica ispod Lovćena (bila je, kažu, visoka 180 centimetara), gledala je pred sobom kepeculjka 27 centimetara nižeg od sebe, ali je ipak prevagnuo bljesak carske krune velike Italije i prevelika želja njenog oca, knjaza Nikole, da se orodi sa starom dinastičkom lozom Savoja i pritvrdi prijateljstvo sa moćnim prekomorskim susjedom.
Teška srca, ona će ipak, malo potom na Cetinju primiti „prsten i jabuku” Viktora Emanuela i pristati čak i da se pokatoliči. Na tome je insistirao svekar, stari italijanski kralj Umberto, koji je to postavio kao uslov: u italijanski kraljevski dvor ne može ući snaha koja nije katolkinja. To umalo nije dovelo do razvrgavanja vjeridbe, jer su se i Jelenini roditelji, knjaz Nikola i knjeginja Milena, oštro usprotivili prevjeravanju njihove kćerke – bili su, izgleda, spremni da se zbog toga odreknu i tog tako priželjkivanog prijateljstva.
No, na scenu je ponovo stupio vješti i umni, na crnogorskom dvoru veoma uticajni diplomata Gavro Vuković, koji je uspio da smiri uzburkane strasti i s jedne i s druge strane i privoli knjaza Nikolu, a naročito knjeginju Milenu, da, uprkos svemu, blagoslove taj brak i prihvate uslov koji je postavio glavni prekomorski prijatelj, mladoženjin otac, kralj Umberto.
Nađeno je kompromisno rješenje da se čin pokrštavanja obavi na brodu prije iskrcavanja svatova, nevjeste i njene pratnje u Italiju, a dok je to trajalo kralj Nikola je u pratnji svite novostečenih prijatelja obilazio luku u Bariju, razgledao italijansku flotu i nije prisustvovao tom činu. Jelena je, pak, do kraja života prvenstveno vjerovala u čovjeka, običnog i namučenog, vjerovala da nije bitno kako se kako krsti, već koliko dobra drugome čini i koliko služi narodu.
Bilo kako bilo, tek svadbena povorka, koja je 16. oktobra 1896 krenula sa Cetinja put Rima, u kojoj je pored ostalih, uz kćerku bio i knjaz Nikola, osam dana kasnije će se naći u Rimu, u znamenitoj kraljevskoj palati Kvirinale, u kojoj će biti obavljena ceremonija svetovnog vjenčanja, dok će duhovni obred biti obavljen u crkvi Santa Marija od Anđela.
Rim je, inače, gotovo zanijemio pred ljepotom mlade kraljice. Pored ostalog, ostalo je zapisano da, otkad je Rim prestonica Italije, tolika masa svijeta nije viđena pred kraljevskom palatom. A novinari onoga vremena su se prosto utrkivali ko će napisati veću i ljepšu pohvalu kraljičinoj ljepoti i šarmu.
Čini se, ipak, da niko u jednoj rečenici nije bolje oslikao novu prvu damu na italijanskom dvoru, buduću „Elenu ređinu”, „majku Elenu”, „kraljicu milosrđa” i kako je sve već iz milošte nijesu zvali njeni nebrojeni obožavaoci i savremenici, od njenog italijanskog biografa, Renata Barneskija:
„Prelijepa tamnokosa princeza, kćerka vladara i pastira, imala je – pored dobrote, velikodušnosti i jednostavnosti – i svojstva prave, rođene kraljice...”
Sjutra: DAN KAD JE
IZOSTALO CVIJEĆE