-Priredio:Miladin Veljković

Do braka između Srpkinje i Italijana ipak nije došlo brzo, već tek 1909, pošto je prevladan izvjestan otpor Daničine porodice, naročito oca, koji je svoju pametnu i obrazovanu ćerku, pošto se vratila sa studija, vidio udatu za nekog solidnog, dobrostojećeg i otmenog Srbina, možda diplomatu, koji bi joj obezbijedio lagodan život dame iz visokog društva. I sama Danica imala je, izgleda, izvjesne rezerve prema Brunu, koga je ponovo susrela na Vagnerovom festivalu u Bajrojtu i, zatim, u Ženevi (1908), gdje su donijeli neopozivu odluku o stupanju u brak. Pokušavajući da je osvoji, Bruno joj je njihovu budućnost dočaravao u vidu života posvećenog muzici: Danica će biti njegova muza dok komponuje, zajedno će probati na klaviru njegova djela, ona će mu pjevati.
Međutim, brak Bruna i Danice nije bio tradicionalna porodična zajednica, pošto su oni najčešće bili razdvojeni, samo se povremeno viđajući i dopisujući se. Zato Danica i nije bila u prilici da ispuni Barilijevu viziju. U stvari, udajom za italijanskog kompozitora ona se odrekla muzičke karijere i u potpunosti posvetila podizanju njihove kćeri Milene. Milena Pavlović Barili je, dakle, dijete muzički obdarenih i obrazovanih roditelja. U djetinjstvu nije provodila mnogo vremena sa ocem, ali odrastajući u Požarevcu bila je u prilici da zavoli muziku, ne samo zahvaljujući majci, već i zato što su sva Daničina braća imala muzičke sklonosti. Školujući se po Evropi, tamo su slušali i upijali moderne pjesme i, vraćajući se iz Beča, Pariza ili Minhena u rodni grad, sa sobom su donosili nove melodije, koje je požarevačka sredina brzo prihvatala. Druženja na posijelima, kako su u ono vrijeme nazivana okupljanja kod prijatelja, nijesu, naravno, prolazila bez pjesme, pa je u kući Pavlovića bilo živo i veselo. Posebno su bili zapaženi rođendani mlade Danice, koji su iz godine u godinu svečano obilježavani, protičući u znaku muzike i igre. Tog dana, u kući prepunoj gostiju, najstariji brat Boža svirao bi gitaru, Bora klarinet, Mihailo flautu, Voja violinu, Draga trubu, a slavljenica klavir. Rođendan se obično završavao kolom, koje bi zaigrale sve zvanice.
Ne znamo pouzdano da li je Daničin rođendan na taj način proslavljan i poslije njene udaje i rođenja djeteta, ali svakako da je nešto od te atmosfere, ispunjene zvucima brojnih, različitih muzičkih instrumenata koji su se, kako proizlazi iz onoga što je ostalo zapamćeno o životu u domu Pavlovića, nalazili u njihovoj kući, i pjevanjem njenih najbližih, morala osjetiti i mala Milena. Pavlovići su, naime, čineći, može se reći, cio jedan mini orkestar, vjerovatno rado svirali i pjevali svojoj sestričini, bilo pojedinačno, bilo svi zajedno. O tome, uostalom, svjedoči i Milenina slika iz 1929. na kojoj je predstavljen jedan od njenih ujaka, za koga je ona bila najviše vezana: portret ujka Bože sa gitarom. Možemo takođe pretpostaviti da njena majka, iako je odustala od profesionalnog bavljenja muzikom, ipak nije sasvim prestala da svira i pjeva, te da je Milena slušala i nju.
Prema sjećanjima Danice Pavlović Barili, njena kći je počela da uči klavir tek sa desetak godina, u slikarskoj školi Maueč u Lincu, gdje je provela nekoliko mjeseci. Tako kasni početak savlađivanja jednog instrumenta djeluje pomalo neobično kada se ima u vidu okruženje u kome je Milena odrasla: ljubav njenih roditelja i ujaka prema muzici i njihova muzička obdarenost, kao i činjenica da je kuća Pavlovićevih, u kojoj se rado pjevalo i sviralo, posjedovala klavir. Međutim, ne treba zaboraviti kako je Milena već u trećoj godini života počela da pokazuje veliki smisao za likovno izražavanje i natprosječan talenat te vrste i kako je njena majka, uočivši izuzetne sposobnosti svoje ćerke, odlučila da podstiče njen razvoj u pravcu likovne umjetnosti. Vjerujemo kako je, upravo zato da ne bi gušila već postojeći Milenin dar usmjeravajući joj pažnju u drugom pravcu, Danica svjesno odustala od ideje da je podučava sviranju.
Ipak, izgleda kako je Milena, pored talenta za slikarstvo i poeziju (koju je takođe pisala od ranog detinjstva) imala i muzički talenat, jer je njena majka zabilježila da je Milenina učiteljica klavira u Lincu bila je veoma zadovoljna radom svoje učenice. Ali, Danica nije propustila da, na istom mjestu, naglasi kako je njena kći „samo na crtanje mislila ozbiljno i predano“. Milenino muzičko obrazovanje nastavljeno je i u Gracu, u vaspitnoj-obrazovnoj ustanovi Erziehungs-und Unterrichts – Anstalt – Der Ordensfrauen vom heiligen Herzen Jesu (“Sacrecoeur“): iz njenog pisma poslatog majci 21. oktobra 1921, saznajemo da u tom trenutku Milena, kojoj je dvanaest godina, i dalje uči klavir.
Kako je potom teklo i kada je završeno muzičko obrazovanje ćerke Danice i Bruna Barilija nemamo podataka. Poslije ovog pisma, nijesmo naišli više ni na jednu informaciju koja bi svjedočila da je Milena sjedala za klavir i prebirala po dirkama tog instrumenta, nastojeći da izvede neku kompoziciju. To, međutim, ne znači kako je prestalo interesovanje naše slikarke za muziku ili njeni dodiri sa ličnostima iz muzičkog života.(NASTAVIĆE SE)