-Priredila: M. MILOSAVLjEVIĆ

Ibn Haldun, istoričar iz XIV vijeka, koji je bio i učesnik i izvor nekih događaja opisanih u ovoj knjizi, primijetio je „Svi žude da saznaju istoriju. Ljudi na ulicama žele da je saznaju. Kraljevi i vođe žude za njom”. To se naročito odnosi na istoriju Jerusalima. Nemoguće je napisati istoriju tog grada a ne priznati da je Jerusalim ujedno i tema, tačka oslonca, čak i kičma istorije svijeta. U vrijeme kad moć internet mitologije podrazumijeva da i taj proizvod visoke tehnologije može, kao i sablja, da bude oružje istog fundamentalističkog arsenala, potraga za istorijskim činjenicama postala je još važnija nego u doba Ibn Halduna.
Istorija Jerusalima mora predstavljati proučavanje prirode svetosti. Fraza „Sveti grad” stalno se koristi kako bi se opisalo poštovanje prema svetilištima, ali ona zapravo znači da je Jerusalim postao suštinsko mjesto na svijetu na kojem se odvija komu­nikacija između Boga i čovjeka.
Takođe moramo odgovoriti na pitanje: zašto baš Jerusalim pored svih mjesta na svijetu. Udaljen je od trgovačkih puteva na obali Sredozemnog mora; nije imao dovoljne izvore snabdijevanja vodom, uzavreo na ljetnjem suncu, hladan na zimskim vjetrovima, njegove oštre stijene užarene i negostoljubive. Ali izbor Jerusalima za grad Hrama bio je, s jedne strane, spontan i ličan, a, s druge, organski i evolutivan: činjenica da je toliko dugo bio sveti grad samo je pojačala njegovu svetost, koja zahtijeva ne samo duhovnost i vjeru već i legitimitet i tradiciju. Radikalni prorok koji predstavlja novu viziju mora da objasni prošle vjekove i da opravda sopstveno otkriće prihvaćenim jezikom i geografijom svetosti – proročanstva ranijih otkrića i mjesta koja se odavno poštuju. Ništa ne može učiniti jedno mjesto svetijim od njegovog nadmetanje s drugom religijom.
Mnoge posjetioce ateiste odbija ta svetost koju posmatraju kao zarazno praznovjerje u gradu zahvaćenom pandemijom pravednosti i vjerskom netrpeljivošću. Ali to osporava duboku ljudsku potrebu za religijom bez koje je nemoguće razumjeti Jerusalim. Religije moraju objasniti krhku radost i stalnu zebnju koje mistifikuju i plaše ljudski rod: imamo potrebu da osjetimo veću silu od samih sebe. Poštujemo smrt i žudimo da pronađemo njen smisao. Kao mjesto susreta Boga i čovjeka, Jerusalim je i mjesto na kojem se u Apokalipsi smještaju ta pitanja – pitanja Sudnjeg dana, kad se bude poveo rat između Hrista i antihrista, kad Ćaba iz Meke stigne u Jerusalim, kad čovječanstvo bude izašlo pred Strašni sud, kad nakon vaskrsenja Spasitelj zavlada i nastupi Carstvo nebesko u Novom Jerusalimu. Sve tri Avramove religije vjeruju u Apokalipsu, ali detalji se razlikuju u zavisnosti od pojedinačne vjere i sekte. Sekularisti mogu sve to smatrati drevnim zamešateljstvom ali naprotiv, sve te ideje su vrlo savremene. U današnje doba jevrejskog, hrišćanskog i islamskog fundamentalizma, Apokalipsa je dinamična sila u grozničavoj svjetskoj politici.
Smrt je naš stalni pratilac: hodočasnici su odvajkada dolazili u Jerusalim da bi tu umrli i da bi ih sahranili na Hramovnom bregu kako bi mogli da vaskrsnu u Apokalipsi, a dolaze i dan-danas. Grad je okružen grobljima i iznikao je na njima; odaje se pošta iskopnjelim djelovima tijela drevnih svetaca, sasušena pocrnjela desna ruka Marije Magdalene još je izložena u odaji starješine Grčke pravoslavne crkve u Crkvi Svetog groba. Mnoga svetilišta, čak i mnoge privatne kuće, sagrađeni su oko grobova.
(Nastaviće se)