- Priredila: M. MILOSAVLjEVIĆ

Tama ovoga grada mrtvih ima korijene ne samo u izvjesnoj ne­krofiliji, već i u nekromantiji: mrtvi su ovdje gotovo živi, čak i dok čekaju vaskrsenje. Neprekidna borba za Jerusalim – pokolji, pljačkanje, ratovi, terorizam, opsade i katastrofe – pretvorila je ovo mjesto u bojno polje, u „klanicu religija” Oldosa Hakslija, u Floberovu „klanicu”. Melvil je ovaj grad nazvao „lobanjom” koju su opkolile „vojske mrtvih”, dok se Edvard Said sjeća da je njegov otac mrzio Jerusalim zato što ga „podsjeća na smrt”.
To svetilište neba i zemlje nije se oduvijek razvijalo u skladu s božjim proviđenjem. Religija se začela nakon varnice koja se ukazala jednom harizmatičnom proroku – Mojsiju, Isusu, Mu­hamedu. Nastala su carstva, osvojeni su gradovi zahvaljujući snazi i sreći jednog gospodara rata. Odluke pojedinaca, počevši od kralja Davida, pretvorile su Jerusalim u ono što on jeste. Šansa da Davidovo malo utvrđenje, prestonica malog kraljevstva, postane svjetska zvijezda vodilja, svakako su bile oskudne. Ironijom sudbine, upravo je Nabukodonosorovo ra­zaranje Jerusalima stvorilo obrazac svetosti budući da je ta katastrofa navela Jevreje da se podsjete slave Ciona. Takvi tragični događaji obično dovode do nestanka narodâ. Ipak, veličanstveno preživljavanje Jevreja, njihova uporna posvećenost svom Bogu i, iznad svega, njihovo pamćenje sopstvene verzije istorije iznesene u Bibliji bili su osnova slave i svetosti Jerusalima. Biblija je zauzela mjesto jevrejske države i Hrama i postala, kao što je primijetio Hajnrih Hajne „prenosiva otadžbina Jevreja, prenosivi Jerusalim”. Nijedan drugi grad nema svoju knjigu i nijedna druga knjiga nije do te mjere upravljala sudbinom nekog grada. Svetost grada razvijala se na osnovu izuzetnosti Jevreja kao izabranog naroda. Jerusalim je postao izabrani grad, Palestina izabrana zemlja, a tu izuzetnost naslijedili su i prigrlili hrišćani i muslimani. Nenadmašna svetost Jerusalima i Izraela ogledala se u sve većoj vjerskoj opsjednutosti Jevreja i njihovoj želji da ponovo stvore Izrael i u zapadnjačkom oduševljenju cionizmom, sekularnom ekvivalentu te opsjednutosti, koje je vladalo između perioda reformacije u Evropi XVI vijeka i sedamdesetih godina XX vijeka. Od tada, tragična priča Palestinaca, u čijem je središtu Jerusalim kao njihov izgubljeni Sveti grad, promijenila je pogled na Izrael. Ta zapadnjačka opsjednutost, taj osjećaj univerzalne svojine, može da funkcioniše dvojako, to je mješavina blagoslova i dvosjeklog mača.
(Nastaviće se)