-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Srpski emigranti koji su se od 1813. nalazili u Besarabiji i doborovoljci iz Srbije na početku rata organizovali su dobrovoljačke odrede i pristupili su ruskim jedinicama u Vlaškoj. Miloš nije blagonaklono gledao na njihovo djelovanje i zato je među njih poslao Vučića. Mihailo German, srpski konzul u Bukureštu, u novembru 1828. godine predlagao je Vučića kao predvodnika dobrovoljačkih četa, ali Miloš predlog nije prihvatio. Dobrovoljce je predvodio Miljko Petrović, Hajduk-Veljkov najmlađi brat. Na Miloševu inicijativu, ruski zapovjednici su u martu 1829. godine raspustili srpske dobrovoljačke odrede. Miljko Petrović je pozvan u Rusiju, a na njegovo mjesto, prema nekim vijestima, došao je Vučić.
U odnose između Miloševih ljudi u Vlaškoj, Vučića i Mihaila Germana, miješala se ruska vojna komanda. German nije uživao veliko povjerenje ruskih generala Gajsmara i Lanžerona prvenstveno zbog toga što su sumnjali da je Milošev predstavnik sve razgovore s njima prenosio vlaškim bojarima. Zbog toga je Gajsmar više puta pozivao Vučića i zahtijevao je od njega da obavijesti Miloša o Germanovim postupcima, ali, iz straha da se ponovo ne zamjeri knezu i iz poštovanja prema dugoj Germanovoj službi, Vučić to nije učinio, već Cvetko Rajović i to poslije razgovora sa Gajsmarom u maju 1829. godine. Međutim, poslije završetka rata, u oktobru 1829. godine, Vučić i Aleksa Simić su u Bukureštu zatvorili Germana i arhivu su zapečatili, a od ruskog generala Dibiča zavisio je njegov dalji položaj.
Trgovinu, koju je započeo u prvim mjesecima progonstva, Vučić nije zapostavio ni u vrijeme rata. Stacioniranje brojne ruske vojske u blizini srpske granice bila je dobra prilika za zaradu, od koje se nije odricao ni sam knez Miloš. Krajem marta 1829. godine Vučić je iz Kraljeva u Vlaškoj tražio od Stefana Stefanovića Tenke u Poreču da mu nabavi veću količinu špiritusa, budući da se u Vlaškoj prodavao po dobroj cijeni od 20 groša po vedru. Tih mjeseci u poslovnim vezama s Vučićem bio je, između ostalih i Jovan Božić iz Beograda, koji je, po preporuci kuma Alekse Simića, došao u Vlašku, gdje je s Vučićem namjeravao da otpočne trgovinu. O zajedničkim poslovima s Vučićem, Božić je pisao krajem marta 1829. godine kumu: „Varao me dok je kteo i zadržavao me od posla, sa[d] ćemo ovo, ono: mošiju, kafanu i proče. I najposle, ništa!”
Uoči potpisivanja Jedrenskog mirovnog ugovora 12. septembra 1829. godine, Vučić se pismom obratio jednom od ruskih vojnih zapovjednika tražeći susret s generalom Gajsmarom. Naveo je da je do tada bio dobrovoljac u srpskom korpusu, pa „pošto sam stupio u službu kod ruskog cara”, molio je da ga postave za vođu srpskih dobrovoljaca. Potpisao se kao „Knez od Srbije.”
Potpisivanje mirovnog ugovora u Jedrenu između Rusije i Turske onemogućilo je Vučića u ostvarivanju njegovih namjera i on se u oktobru 1829. vratio u Srbiju, nastanivši se u zimu 1829/30. godine u konaku kneza Miloša u Požarevcu.
Svita kao posebno tijelo centralne uprave zaduženo da knezu Milošu pomaže u izvršavanju svih državnih poslova, obrazovana je sredinom 1827. godine umjesto ukinutog savjetskog odjeljenja u Sudu narodnom srpskom u Kragujevcu. Svita i sekretarijat bili su stalni i najviši organi centralne uprave, a članovi oba tijela za svoju službu primali su platu. Vučić je od 1830. do 1834. godine, i pored čestih smjena i premještaja, bio stalan član svite, s redovnom godišnjom platom. Međutim, knez Miloš nije žurio s imenovanjem članova tog tijela. Prvo je 1827. imenovan arhimandrit manastira Vraćevšnice Melentije Pavlović, pa 1829. Aleksa Simić i u aprilu 1830. Vučić. Iako dosljedna podjela nadležnosti nije postojala, svaki član svite imao je primarni djelokrug djelatnosti. Crkvenim poslovima bavio se arhimandrit Melentije, finansijama Aleksa Simić, spoljnim poslovima knežev sekretar Dimitrije Davidović, a vojskom i vojnim pitanjima Vučić.
Do Đakove bune u Srbiji nije bilo organizovane vojske. Knez Miloš je poslije događaja u zimu 1824/25. godine obrazovao prve vojne jedinice, tzv. upisne pandure, a poslije rusko-turskog rata 1829. namjeravao je da osnuje gardu, posebnu jedinicu sastavljenu od odabranih mladića iz cijele Srbije.
Tom poslu pristupio je u proljeće 1830. godine, a u junu 1830. godine Vučić je imenovan za glavnog vojnog serdara i šefa kneževe garde. To što je Vučić na razne načine od 1830. do 1835. godine bio uključen u razne poslove vojne organizacije, njegovoj kasnijoj političkoj karijeri dalo je posebnu dimenziju, budući da mu je zapovijedanje vojskom omogućilo presudnu ulogu u unutrašnjim političkim obračunima. Iako nije imao stručna vojna znanja, lične osobine i zasluge koje je do 1825. godine stekao kod kneza Miloša preporučile su ga za vojnog zapovjednika. Njegovom vojnom iskustvu najviše je doprinijelo učešće u ustancima od 1804. do 1815. godine, zatim rukovođenje kneževom vojskom u vrijeme Đakove bune i, najzad, učešće u srpskom dobrovoljačkom korpusu u Vlaškoj od 1828. do 1829. godine.
(NASTAVIĆE SE)