-Piše: Budo Simonović

Ako je suditi po tome što je ta veoma zanimljiva, plemenita i svake hvale vrijedna inicijativa potekla iz moćnog kolektiva Elektroprivrede AD Nikšić, po tome što su tu ideju snažno podržali i svesrdo preporučili autoriteti kakvi su akademici CANU Aleksandar Čilikov, Niko Martinović i Pavle Pejović, bilo bi zaista veliko iznenađenje ako Mijo Mijušković, jedno od najznačajnijih i najosobenijih vajarskih imena, ne samo u Crnoj Gori i ne samo na prostorima negdašnje Jugoslavije i ovog dijela Evrope, uskoro ne dobije odavno zasluženo priznanje i svojevrsnu nagradu – svoju galeriju, prostor u kojem će biti trajno izložen i sačuvan makar dio njegovog nemjerljivog umjetničkog blaga.
Riječ je o ideji da Elektroprivreda, slijedeći svoju dobru, staru praksu sponzorstva i pomaganja u valorizaciji vrhunskih umjetničkih ostvarenja, otkupi određen broj umjetničkih djela Mija Mijuškovića i u jednom uređenom i tome prilagođenom prostoru, najvjerovatnije u upravnoj zgradi HE Piva u Plužinama, trajno ih postavi i izloži oku javnosti. To se čini najprimjerenijim, posebno stoga što je riječ o ciklusu Mijuškovićevih ostvarenja i motivski i „materijalno” vezanih za Pivu, odavno poznatom pod imenom „Piva koje više nema”.
U pitanju su djela ovog nesvakidašnjeg i neponovljivog umjetnika koja su nastala u periodu dok je građena velika brana u kanjonu Pive, u tjesnacu niže sela Mratinja, ostvarenja koja je bukvalno u poslednjem trenutku oteo iz njedara zelenih dubina ukroćene i zajezerene Pive. Iznio ih je na svjetlost dana i ostavio pokoljenjima biljege te malo poznate ljepote, čuda koja je ovdje priroda milenijumima tvorila i krila u nedođijama klanaca kroz koje se Piva u svom „pijanom mahnitanju” probijala i žurila u zagrljaj Tari na Šćepan Polju, gdje su se i jedna i druga odrekle imena i podale Drini da ih zavede u njene krivine i virove i preko Save i Dunava utopi u dubine Crnog mora.
Naglašavajući da će to biti „veoma značajan poduhvat u procesu valorizacije i prezentacije savremene crnogorske likovne umjetnosti”, predlagači, već pomenuta trojica akademika, posebno ističu da je čin namjere otkupa i stručne prezentacije djela istaknutog crnogorskog umjetnika Mija Mijuškovića najbolji mogući primjer uključivanja aktivnosti privrede u tokove razvoja savremene crnogorske umjetničke kulture, koje se može smatrati prvorazrednim kulturnim poduhvatom, značajnim i u okvirima van domicilnih granica.
Uz ocjenu da Mijuškovića preporučuje veliko i u mnogo čemu neponovljivo i nenadmašno djelo, potvrđeno na mnogobrojnim samostalnim i grupnim izložbama, sve same pohvale i pozitivne kritike znamenitih ljudi od nauke, znanja i umjetničke kulture, koje ga bezrezervno uvršćuju u red znamenitih crnogorskih i eks-jugoslovenskih umjetnika, predlagači smatraju da i u životnoj, a posebno umjetničkoj biografiji Mija Mijuškovića, veoma važnu, ako ne i najvažniju i najzanimljiviju kariku predstavlja njegov boravak u Pivi u vrijeme izgradnje istoimene hidrocentrale.
Sjutra: MORAO JE BITI
VAJAR ILI VJETAR

Pismo Petra Đuranovića

Kad je u ljeto 1976. godine Piva po prvi put zastala u kanjonu, nemoćna da probije i ukloni bedem koji joj je ispriječila ljudska ruka, sa obale utihle i zajezerene manite rijeke, Miju Mijuškoviću se pismom javio njegov prijatelj, saputnik i sapatnik, kao i on nepopravljivi zaljubljenik u ovu ljepotu, brat po srcu i duhu, pjesnik i novinar Petar Đuranović.
„Prođoh Pivom, ili onim što je ona nekad bila. Pive nema! Znam da je dio nje, dio onoga što bješe Piva, ostao u tvome djelu. Javiće se nekim dalekim vremenima i ljudima onako kako kamen i iz crne zemlje izroni: kvrgavo, sapeto od vremena, a vremenu vraćeno tvojim trudom...Piva je sva već jezero! Podala se ljudskoj ruci i umu, da iz njenih voda kao ogroman mlaz šikne svjetlost! Piva je pretvorena u svjetlost! Tvojim ljudskim naporom i tvojom stvaralačkom snagom spasio si i uobličio dio onoga što je vjekovima trajalo i drugovalo s pivskom zemljom i stijenjem.”