-PIŠE: DRAGAN RADEVIĆ

Engleski istoričar Redli je žestoko optuživao Broza „za komunistička nedjela“ i Goli otok, tvrdeći da je on sa najbližim saradnicima osmislio to strašno mučilište. Tito zbog Golog otoka nije dobio Nobelovu nagradu za mir, iako je to stotinak svjetskih državnika predlagalo. Norveški kralj je u pismu obavještavao maršala da njegov parlament traži da se on svjetskoj javnosti javno izvini zbog Golog otoka. Tito je to odlučno odbio.
U višednevnom razgovoru 1979. na ostrvu Vangi, na pitanje Josipa Kopiniča o Golom otoku, Broz je odgovorio da bi to najbolje objasnio Kardelj, pošto je to bila njegova ideja. Ostareli maršal, pri kraju života kao da je pokušavao da spere tu strašnu i sramnu ljagu sa sebe:
„ Moram istaći da je to bio otok jugoslovenske sramote i da su mnogi nevini ostavili kosti na tom otoku. Moja je krivica, naglasio je Tito, što sam sve to prepustio policiji a bilo je i osvete i lažnih optužbi... Goli otok je „progutao“ više od hiljadu naših boraca, naših ljudi. Mnogi koji će pisati o Golom otoku i Grguru, optuživaće mene, Marka, ali ne i Kardelja, koji je stvorio Goli otok“...
Milovan Đilas je tvrdio: „Odluku o Golom otoku iz opreznosti je donio sam Tito, bez konsultacija sa Rankovićem i Kardeljom, dok sam ja za Goli otok čuo tek negdje u Crnoj Gori“.
„Najrigidniji staljinist Titovog Politbiroa“, kako ga je 1948. godine ocjenjivala američka CIA, u Crnoj Gori je za vrijeme Informbiroa zaveo strahovladu i do tada nezapamćeni teror. Govorio je: „Te ljudske krpe, koji su na Golom otoku, zaslužuju najoštriji postupak i ne treba ih žaliti“...
Jedan od Titovih najbližih i najpovjerljivijih ljudi, Svetozar Vukmanović-Tempo, za života je tvrdio da za Goli otok uopšte nije znao.
Tempo se 1997. godine, u hotelu „Crna Gora“, požalio nekolicini crnogorskih akademika, političara i književnika kako ga telefonom uznemiravaju nepoznati ljudi, poručujući mu da ga je „pozdravio Savo Joksimović“, i onda spušte slušalicu.
„Sve što su do sada rekli o Golom otoku, lagali su i podvaljivali. Oni su se tamo gdje su bili, krijući se od Udbe, sami međusobno tukli, pa sad hoće to da prebace na nas, da smo to mi organizovali. Koješta...“, zaključio je ozlojađeni Tempo.
Kao da nije znao da se na Golom otoku „Peta radna brigada” zvala „Svetozar Vukmanović-Tempo“.
Prva grupa od oko 1.200 informbirovaca pristigla je na Goli otok 9. jula 1949. godine. Činili su je većinom Crnogorci i Srbijanci. Dočekali su ih generali Jovo Kapičić i Vojo Biljanović, upravnik Golog otoka.
Na zboru svih golootočkih zatočenika, koji je tih dana održan, general Kapičić je naglasio: „Vi ste kao veoma štetni izdvojeni iz naše društvene sredine, jer ste izdali Partiju i narod, radi čega ste izolovani na ovo ostrvo... Oni koji ne budu revidirali svoj stav, uviđajući greške, koji neće da se poprave, njima će kosti ostati ovdje...“
(KRAJ)

Ubijeni bez traga

Ubijene informbirovce na Golom otoku Udba je sahranjivala tajno i bez obilježja, širom Jugoslavije... Petar Andrijašević je prvi ubijen. Likvidirao ga je Borivoje Viskić, poručnik Udbe, 22. juna 1949. Profesora Blaža Raičevića sa Cetinja ubili su 24. jula iste godine. Rade Burzan iz Podgorice, Nikola Perkaj iz Kuča i Maraš Đokić iz Zatrijebča, umrli su od povreda zadobijenih u tuči...

Strahote Petrove rupe

Najsvirepije golootočko mučilište bila je Petrova rupa, nazvana po nepopravljivom Petru Komneniću, koga su islednici ubjeđivali da treba da revidira stavove na ovom „vaspitno-popravnom radilištu“. „Nije ovo nikakvo vaspitno-popravno radilište, nego obična rupa“, sa gorčinom je odgovarao Petar. Kasnije se to odomaćilo, tako da su to strašno mučilište prozvali – Petrova rupa.
Prema dokumentima Udbe, prva grupa od desetak nepopravljivih informbirovaca u Petrovu rupu je bačena 20. juna 1950. godine: Petar Komnenić, Božo Ljumović, Đoko Mirašević, Veljko Žižić, Branko Petričević, Vlado Dapčević, Radivoje Vukićević, Savo Stanojević, Mirko Marković i Vuko Tmušić...