Kneza Mihaila su, pored izbornog položaja, posebno zabrinula pisma velikog vezira Avramu Petronijeviću i Tomi Vučiću Perišiću, kojima su oni praktično postavljeni za njegove savjetnike. Ovim potezima Porta se trudila da što više ograniči kneževu vlast i uticaj dinastije Obrenović, pa je ruski konzul Vaščenko, po savjetima iz Petrograda, obećao podršku Rusije knezu Mihailu i poželio mu srećan povratak u Srbiju.

Kneza je ubrzo car Nikolaj I odlikovao visokim Ordenom Svete Ane prvog stepena. Jasno podržavši kneza, Rusija je pokušavala da ispravi put kojim se krenulo 1838. godine i da na neki način pomiri sukobljene strane. U Petrogradu su dobro znali da bi smjena kneza Mihaila i neizvjesnost političke borbe mogli da ugroze ruski uticaj u Srbiji, posebno što je među ustavobraniteljima bilo brojnih protivnika Rusije. I sam knez je u ruskom caru vidio zaštitnika kome može da vjeruje, pa je u martu 1840. godine napisao jedan Memoar Nikolaju I, u kome je po tačkama izložio prava koja je, po njegovom mišljenju, prisvojio Savjet, a po Ustavu su pripadala knezu. Pored toga, knez se ruskom caru žalio na pojedine ustavobranitelje, koji su otvoreno radili na tome da ga liše vlasti u korist Karađorđevića. Ruskom caru je priznao i da je sam pisao Memoar, mješavinom ruskog i srpskog jezika, jer nije smio da bilo šta povjeri kancelariji, kojom je upravljao Avram Petronijević. Iščekujući rusku podršku, knez je u potpunosti potpao pod uticaj Vaščenka, koji ne samo da se miješao u unutrašnje poslove Srbije, već je u svojim rukama praktično imao apsolutnu i neprikrivenu vlast.

Nešto više od godinu dana nakon imenovanja za kneževe savjetnike i intenzivne borbe sa knezom, Petronijević i Vučić su, 1. maja 1840. godine, podnijeli ostavke, a potom zatražili zaštitu beogradskog paše. Taj korak su obrazlagali neprijateljskim djelovanjem kneza protiv njih. Nakon dolaska Musa-efendije, Portinog komesara, rada Skupštine, koja je trebalo da razriješi unutrašnju krizu, i neuspjelih pregovora sa knezom, ustavobranitelji su zajedno sa turskim izaslanikom napustili zemlju sredinom oktobra 1840. godine. Jedan dio ustavobranitelja ostao je u Vidinu, a drugi su otputovali za Carigrad. U ovoj fazi unutrašnjih sukoba u Srbiji, Rusija je potpuno stala na stranu kneza, posebno negodujući zbog slanja komesara iz Carigrada, čime se narušavala autonomija Kneževine. Boravak ustavobranitelja u turskoj prestonici i pitanje njihovog povratka u Srbiju postali su predmet diplomatske igre između Porte i Petrograda. Kako su se emigranti gotovo sasvim približili Porti, od koje su očekivali najveću pomoć, a u Srbiji je jačala struja koja je željela povratak kneza Miloša, Rusija je pokušala da smiri strasti i privoli kneza da dozvoli povratak izgnanicima. Međutim, knez nije odmah pristao na ovakvo iznuđeno rešenje.

U Kragujevac je 25. marta 1841. godine doputovao specijalni izaslanik ruskog cara, baron Vilhelm K. Liven, koji je trebalo da pronađe rešenje za ustavobranitelje i privoli kneza da odobri njihov povratak. Iako je ovo bio zvaničan cilj misije, ne treba izgubiti iz vida vrijeme kada je ruski izaslanik došao u Srbiju. Naime, 1841. godine isticao je Unkjar-Iskelesijski ugovor između Rusije i Osmanskog carstva, a britanska diplomatija je činila vanredne napore da se taj ugovor ne obnovi. Neposredno pred Livenov polazak iz Carigrada parafiran je tekst budućeg Dardanelskog ugovora, po kome su moreuzi, Bosfor i Dardaneli, bili trajno zatvoreni za prolaz vojnih brodova u mirnodopskim uslovima, dok je Turska, za vrijeme rata, imala pravo da propušta brodove države sa kojom se naknadno o tome dogovori. U interesu Rusije bilo je izbijanje manjeg potresa u Osmanskom carstva, u kome bi se Petrograd zvanično pokazao kao zaštitnik i sila od koje zavisi održanje Osmanlija.

PRIREDIO:

MILADIN VELjKOVIĆ

(Nastaviće se)

---